Gospođa | Andrea Grgić

LXXI

Moj Šef je pravi majstor kad treba prepoznati trenutak i uhvatiti priliku, iako se smatra nesretnikom i žrtvom kozmičkih usuda. Doduše, kako ga je ostavila i najnovija ljubav života, njegova najveća podrška, taj stav je čak razumljiv. Naravno, vrag nikad ne spava. Baš sad kad je tako skrhan i poljuljan, pozvan je na važnu promociju koju nikako nije pametno propustiti osim u slučaju teške bolesti. Poslovni partneri, ljudi koji mu trebaju, svi će biti tamo. Ima čak i odijelo za tu prigodu, ali nema pratnju, a to neće izgledati lijepo. Zdvajao je, što u svojoj sobi, što naglas pred svima, sve do zadnjeg časa kad je trebalo potvrditi dolazak. Snalažljiv kakav jest, ljubazno me zamolio da mu se pridružim. Jednostavno, zna s riječima. Rekao je da izgledam sasvim pristojno i dovoljno neupadljivo za takav događaj. Nije to zabava da se razumijemo, dosadno je, ali je važno i u tom smislu sam idealan odabir. Osim toga, posao je u pitanju. S tim me dobio. Predbacivala bih si do kraja života da sam na bilo koji način ugrozila opstojnost naše firme na tržištu. Šef je odahnuo. Ne bi podnio da ga svi gledaju kao luzera dok luta sam od društva do društva. Nema bjednijeg prizora, rekao je i pogledao me u oči. Da ne bi sve završilo u sveopćem jadu, otišli smo osvjetlati obraz malog poduzetništva. Nije se posebno trudio predstavljati me. Nema potrebe, ionako me nitko neće zapamtiti za taj jedan put. Kad je baš morao, rekao bi da sam njegova pratnja i koraknuo naprijed, tek toliko da provirujem iza njegovog desnog ramena. Svejedno su me neki ljudi prepoznali i poželjeli razgovarati sa mnom. Šef je poslije rekao da su to sve nesposobne budale i da mu nije jasno tko ih je uopće pozvao. Odvukao me do nekih navodno važnih osoba. Tu mi je okrenuo leđa do kraja. A i s tog mjesta mogao je bolje vidjeti jednu hostesu. Pogledavala ga je s vremena na vrijeme. Osjetio je da ima šanse, pa me kao prijateljicu i kolegicu zamolio da se držim podalje do kraja večeri. Mogu raditi što hoću, ali bolje da ne petljam nešto s nekim da ne ispadne glupo kad sam već njegova pratnja. Zapravo, najbolje da budem nevidljiva i ne privlačim previše pozornost, on zna da to meni nije problem. Dirljiv je bio Šefov trud oko mlade žene. Godine su samo broj, znao je reći za svoje duplo mlađe partnerice. Traži i dat će ti se, ponavljao je kad god bi odlučio nešto ugrabiti. Glasno se smijao, nazdravljao, popravljao kosu, zabacivao glavu. Samopouzdanje mu je raslo, u lice mu se vratila boja. Bio je svoj na svome, riba u vodi, majstor na zadatku, strateg, taktičar i praktičar. Važne osobe postale su nevažne. Prepoznao je trenutak, popravio sako, nagnuo glavu u stranu, baš kao George Clooney i krenuo. Očito je istina to što govore o srodnim dušama i o razlici u godinama. Mogla sam samo gledati i učiti. Mlada dama srdačno mu se nasmiješila kao da ga odavno poznaje, razveselila mu se kao da vidi tatu svog prijatelja iz školske klupe. Striček, pa otkud vi ovdje, uskliknula je dječje radosno. Predstavljala ga je svim hostesama. Markov tata, to je Markov tata, sigurno ga se sjećate, ponavljala je uzbuđeno. Put od Clooneya do stričeka bio je kratak, ali tako naporan da se Šef preznojio. A ni odijelo mu više nije tako uljepšavalo figuru. Važne osobe su otišle, ostale su samo nesposobne budale grabeći posljednje zalogaje s pladnjeva. Srećom, uhvatila sam priliku i iskoristila svoju nevidljivost da nestanem u trenu. Kako stvari stoje, čini se da nas usud ipak uvijek sustigne. ♥