Gospođa | Andrea Grgić

LXXIV

Znate kako je kad odlučite sve napraviti zadnji dan jer ćete se bolje osjećati. E, pa ja to stalno radim. Odnijela sam tako krojačici navlake za jastuke da ih zakrpa, ako je ikako moguće sutradan jer putujem, godišnjem je kraj i nema me godinu dana. Krojačica me ošinula pogledom, potom moju veliku vreću u kojoj su bile nagurane navlake i nastavila porubljivati neki haljetak. Znate, moja susjeda, gospođa Bran…, krenula sam objašnjavati tko me preporučio, ali krojačica mi je, ne dižući pogled, odbrusila da ju to ne zanima. Njezina prijateljica, gospođa u mirovini koja joj je pravila društvo, vidjela je da sam u nevolji i da mi se znoj cijedi od korijena kose do nožnih prstiju, pa je zapodjenula neobavezni razgovor. Krojačica nije ni trepnula. Neki muškarac je isprobavao hlače koje je trebalo skratiti i jasno mu je naglasila da neće biti gotove prije idućeg tjedna. Fantastično, ispalio je kao iz topa. Baš sam tako htio, rekao je i pobjegao. Nastupila je neugodna tišina. Stajala sam nasred krojačnice pretrpane gomilama rasparane odjeće i palo mi je na pamet kako je sad vrijeme da izvadim te navlake iz vrećice. Prijateljica me užasnuto pogledala i zatresla glavom lijevo desno. Odustala sam te ideje i čekala. Šutjele smo tako možda pet minuta. Odlučila sam progovoriti, pa što bude. Nakašljala sam se i rekla da mogu doći i nagodinu ako ne stigne sad. To je bila greška. Nijemo sam tražila pomoć, ali prijateljica se pravila nevidljiva. Krojačica me hladno pogledala i nastavila raditi. Nešto poput krojačkog soup nazija. Khm, khm, oglasila sam se opet. Da ostavim ili da odem, drznula sam se dječjim glasićem cijuknuti već potpuno mokre kose. A di bi vi otišla? Pa da mi to stoji tu godinu dana? Ne, ne, ne, nikako, nisam to mislila, pokušala sam se obraniti, vratit ću se za godinu dana, zapravo prije, za 11 mjeseci, odgovorila sam  tim bijednim pokušajem duhovitosti. Za to vrijeme prijateljica je gledala kroz izlog. A što ste mislila? Dajte mi to, naredila je krojačica i istrgnula mi vrećicu iz ruke. Hvala vam, jako ste ljubazni, tiho sam rekla. Sutra ne radim, graknula je. Stjerala me pred zid. Prijateljica se u međuvremenu iskrala iz krojačnice. Sigurno je sigurno. Kad onda smijem doći po navlake? Možda danas predvečer?, pitala sam sad već plačnim glasom. Molim?, zagrmila je bijesno. Doći ćete sutra, ali ne prije jedan, jeste zapamtila, rekla je. Kimnula sam potvrdno i otišla, razmišljajući kako su jastuci sasvim lijepi i bez navlaka. Ipak, svanuo je novi dan i kako to već biva, krenula sam po svoje navlake, u jedan i deset za svaki slučaj. Krojačnica je bila zaključana. O bože, otišla je i sad će moje navlake stajati godinu dana i kako ću tek onda pred nju, o bože, plakala sam tiho. Odjednom se pojavila, otključala vrata i rekla: ne prije jedan, ali ne ni poslije. O bože, o bože, što ću sad, nisam sve zapamtila, ali sigurna sam da je rekla samo ne prije, poslije nije ni spominjala, sto posto, znam, sigurna sam, ne prije, nije bilo poslije, nije. Stajale smo na vratima i gledale se, dijelila nas je samo vreća s navlakama, zakrpanima i složenima kako ja to nikada ne bih uspjela. Oprostite, molim vas, nešto sam krivo shvatila, pokušala sam se ispričati dok sam plaćala. I ja mislim, odgovorila je. Nemojte da se ponovi, jesam bila jasna, oštro je upitala. Da, bila ste jasna, pokorno sam odgovorila ne vjerujući svojim ušima što govorim i otišla. Ali… jastuci su ipak ljepši s navlakama. ♥