Gospođa | Andrea Grgić

LVII

U nekim godinama, kad se zaredaju neuspjesi ili jednostavno stvari ne ispadnu kako smo očekivali, skloni smo pomiriti se sa činjenicom da smo sve probali. Čak i više od toga. Napravili smo puni krug i uvjerili se da se tu više ništa ne može. Samo da ne bude gore. S tom utješnom mišlju rutinerski nastavljamo sigurnim stazama uljuljkani u teškom mukom pronađeni mir. Ali kako to često biva, ono što smo odbacili, sasvim nenadano vrati nam se u posve novom svjetlu. I tako se u mom životu opet pojavila šansa za romansu. Doduše, virtualnu, ali nekako treba početi. Ima u tome nečega dražesnog. Poput iščekivanja ljubavnog pisma, samo što se sve odvija puno brže. Nije to uopće loše. Fotografije su ponuđene, javno vidljive, dok se u intimi inboxa odvija užurbano upoznavanje. Za manje od dvadeset i četiri sata, inbox postaje mjesto gdje nestaju sve inhibicije. Mogla bih reći da je sreća moja vjerna pratilja. Nisam morala postavljati neugodna pitanja i zvučati poput neke ljubopitljive očajnice. Sve je teklo kao podmazano. Moj udvarač sve je sam ispričao. Svidjela mi se ta otvorenost. Starci su otišli na more, a on je ostao u gradu, našao si je neki poslić preko ljeta. Sad je malo gusto, jer mora sam kupovati hranu, ali nema veze. Bar nema nikoga u stanu, pa može pozvati dečke. Baš fino. Iskreno sam se razveselila. Pa tko ne bi. Dječak od pedeset godina zaslužuje imati svoju intimu. Samo kad smo sami možemo se razvijati i izrasti u funkcionalnu odraslu osobu. Ispravno je procijenio da ovu priliku ne smije propustiti. Jedan je život, vrijeme leti. Uzmi sad i uzmi sve. I ne srami se ponuditi ako treba. Samopouzdanje mu je raslo proporcionalno naklonosti koju je prema meni osjećao. Odlučio je sve karte baciti na stol. Usput i fotografiju svojih intimnih dijelova. Recimo da je to bila jedna od onih poruka na koje nisam imala spreman odgovor. Naravno, nepotrebno sam se zabrinula, jer je on odgovorio umjesto mene. Sigurno ti je lijep /srce, smajlić, poljubac/, napisao je. Zamolila sam ga da mi ne šalje baš sve što mu padne na pamet. Nema potrebe. Kako to misliš, začudio se, pa On ti se veseli /poljubac, poljubac, poljubac/. I brzo poslao još jednu. On, gazdin ljubimac, to živo biće s velikim „O“, razveselio se baš meni. Bio je to dirljiv trenutak. On u punom sjaju, iznad tipkovnice, dok se negdje daleko u pozadini nazirao poster Bruce Leeja na zidu dječje sobe. Iskreno šokirana tom bliskošću odlučila sam se povući iz razgovora. Nakon djetinje začuđenosti i puno poruka s puno upitnika /plačko, plačko, plačko/, odrasli dječak shvatio je da je ipak pretjerao i samoinicijativno se ispričao /ruža, ruža, ruža/. Čestitala sam mu na tom zrelom potezu. Laknulo mu je. Prepao se da ću ga izbrisati, blokirati, prijaviti, što li sve ne. To bi za njega značilo kraj svega, kraj osamostaljivanja, slobode, kraj života. Sve je u redu, ne ljutim se, rekla sam, ali nećemo ovo nastaviti. Izgleda da nisam bila svjesna ozbiljnosti naše veze. Zašto, pitao me. Otkud sad to, pisao je u nevjerici. A tako se veselio da ću ga posjetiti dok su mama i tata na moru. Jedino ne bi smjeli koristiti njihov krevet, ali ako baš inzistiram i to ćemo nekako srediti. Prestala sam odgovarati na poruke niti ne sluteći koliko će ga moje odbacivanje povrijediti. Usrdno me molio da ga ne ostavljam. Nije mogao prestati gledati moje fotografije. Osjećao je povezanost. Bilo je to jače od njega. Sve ili ništa. Sad ili nikad. Ma kvragu i sve, ali on ne može protiv sebe. A zašto i bi. Smjesta je poslao još jednu fotografiju. Ovaj put doista se potrudio. Pozirao je u kupaonici ispred bojlera koji su mama i tata kupili kad su se vjenčali. S oguljenih naljepnica na pločicama smiješili su se junaci iz crtanih filmova. Usred te čudesne scenografije smiješio se i On. Nedostaješ nam, pisalo je ispod fotografije. Veselimo ti se, dođi kad god hoćeš /srce, srce, poljubac, poljubac, ruža, smajlić, srce/. Samostalni život rezultirao je odvažnošću. Nema predaje. Nada umire posljednja. Samo da ne bude gore. ♥