Gospođa | Andrea Grgić

LXI

Kažu da sebe upoznajemo kroz druge. I to je istina. Nitko nas ne može tako iznenaditi kao što možemo sami sebe. Naše vlastite reakcije često nam otkrivaju posve nove, neočekivane svjetove. Samo im se trebamo prepustiti. Najljepši u svemu tome je, ipak, put kojim idemo prema trenutku spoznaje, životna avantura koja nas dovodi do oslobađanja. Upravo tu rijetku sreću imala je moja prijateljica. Upustila se u vezu s iznimno zanimljivim muškarcem, koliko god to nevjerojatno zvučalo. On je umjetnik. Umjetnik života, kako on to voli reći. Doslovce je procvjetala. Bilo je divno vidjeti je tako ozarenu i čudesno pomlađenu. Napokon onaj pravi, odahnuli smo svi. Neki su čak neskriveno pokazivali zavist, što mogu razumjeti. U svakom slučaju, tom ugodnom tipu nije bilo teško razvedriti je sitnicama poput cvijeta, sendviča nakon posla, neplaniranog izleta u obližnju šumu. Njegov jedini prioritet bila je njena sreća. Htio da znaju sve jedno o drugome. Nakon takve bliskosti i privrženosti, bilo je samo pitanje trenutka kada će njihova veza stupiti na novu razinu. Bilo je to kao u filmu. Romantična večera koju je on, kao vrsni majstor kulinarstva, sam pripremio, svijeće, vino, glazba koju ona voli. U ljubavničkoj opijenosti, ipak je sačuvao zrnce prisebnosti kako bi taj sudbonosni trenutak prošao u ozračju najvećeg mogućeg dostojanstva. Imam nešto posebno za tebe, rekao je, ustao od stola i krenuo u spavaću sobu. Dok ga je pratila pogledom, palo joj je na pamet kako bi mama i tata bili sretni da su živi. Previše emocija ključalo je u njoj. Skoro da je osjećala i krivnju i pitala se kako li je samo zaslužila toliko sreće. Pogleda zamućenog suzama radosnicama, spazila ga je kako se približava jedva vukući za sobom ogromnu vreću za smeće. Bila je dupkom puna ženskog rublja od lateksa. Odbijala je to gledati. U tom moru začudnih kreacija posebno se isticao mrežasti kombinezon s rupom među nogama. Opet se sjetila mame i tate kako za nedjeljnim ručkom ogovaraju susjedu, navodno laku ženu. Neugodnu tišinu prekidalo je jedino šuštanje velike crne vreće i njegovo duboko disanje. Sasvim neočekivano, neka nevidljiva sila natjerala ju je da uzme crvene gaće s našivenim đavoljim repom. Pogled joj se naglo razbistrio. Odlučila je oštro prosvjedovati i zauzeti se za sebe. S gnušanjem je odbila odjenuti te stvari koje su nosile neke tamo tko zna kakve žene. Glasno je izrazila svoje negodovanje dok joj je krv navirala u glavu. Ipak, u tom naletu bijesa izazvanom ovako neočekivanim razvojem događaja, primijetila je kako je dodir tog, dosad nepoznatog materijala što ga je već neko vrijeme gnječila, smiruje. Prvi put te večeri njezin je um bio oštar i sabran. Hvala bogu, jer je to bilo nužno da sagleda situaciju trezveno i shvati kako pred njom stoji muškarac u samostojećim čarapama i korzetu. Noge su mu izgledalo nekako ljepše, izduženije. I struk mu je napokon došao do izražaja. Odjednom, šuštanje je utihnulo. Uputio joj je pogled pun ljubavi i nježno rekao da će joj crvene gaće s đavoljim repom biti prevelike. Kad on kupuje za sebe ipak je to XL veličina. Polako joj je prišao i odvajajući prst po prst njene stisnute šake, kao u malog djeteta, oprezno izvukao taj mračni predmet želja iz njenih ruku navukavši ga na sebe. Nije joj preostalo ništa drugo nego da se okrene onom mrežastom kombinezonu. Sreća da mama i tata to nikada neće saznati. ♥