Gospođa | Andrea Grgić

LXII

Nije lako izdržati udvoje. Od raznoraznih kompromisa, prilagođavanja, pa sve do upornog inzistiranja na navikama koje vučemo još iz djetinjstva, nakon nekog vremena većina nas samo nastoji preživjeti bez nekih većih samoranjavanja. Gdjekad padne koja kolateralna žrtva, po mogućnosti ne iz zle namjere, ali dok je glava iznad vode, praćakamo se od Božića do Božića. Katkad zna biti sasvim dobro, a takvi se trenutci pamte. Svaki par ima svoju dinamiku, svoj mali svijet i svoje posebne vještine koje ga održavaju na životu. Eto, na primjer, moja prijateljica i njezin muž već godinama komuniciraju telepatski. Ona točno zna što on misli. I on zna da ona zna. Već dugo misli da je može zavarati nepromijenjenim izrazom lica, nepokazivanjem emocija, nezainteresiranošću. Međutim, jako griješi. Njoj ništa ne promiče. Jednom kad je došao s puta, znala je da nije bio sam na tom seminaru. Znala je točno i s kim je bio, što je radio. Znala je da mu nije prvi put. Odlučila je da nema smisla ništa govoriti kad se ionako već sve zna. Nije mu preostalo ništa drugo nego da je podizanjem lijeve obrve pozove u restoran na večeru. Silina njegovih osjećaja smekšala ju je i pristala je. Šutke, naravno. Koliko je samo sve jednostavnije bez nepotrebnih objašnjavanja. Hvala bogu da uvijek idu u isti restoran. Nevjerojatno je koliko ti ljudi imaju sreće. Već godinama ih poslužuje jedan iskusan konobar koji uvijek zna što gostima treba. Pošteđeni uzaludnog i zamornog blebetanja, ubrzo su se prepustili uživanju u provjerenim specijalitetima. Ali kako nas život uvijek zna neugodno iznenaditi, teškom mukom postignutu stabilnost neprestano su narušavali neki drugi ljudi. Ti parovi koji su se smijali, dodirivali, hranili jedno drugo neprestano nazdravljajući i razmetljivo slaveći ljubav, bili su krajnje neugodan prizor. Bez suvišnih riječi, moja prijateljica i njezin muž ustali su od stola napuštajući restoran. Uigranim pokretima, poput kakve koreografije, na točnom određenom mjestu njihovi su se putevi razišli. Ona je produžila prema izlazu, a on je podmirio račun. Sreli su se pred ulazom čekajući taksi. Sjedinjeni u šutnji opet su osjetili povezanost. Pomislila je kako bi se ovako moglo sasvim lijepo živjeti samo da on ne ide stalno na te seminare, a on, kao da čuje njezine misli, kako bi život bio podnošljiv samo da je sve kao na seminaru. No dobro, možda bi se sasvim dobro nosila s jednim seminarom po semestru, pomislila je. On se pak nadao da će iduće godine biti više prilika za razmjenu iskustava. To ga čini mlađim, onda se osjeća dobro i siguran je da je tada svima bolje. Okrenula se prema njemu i, nakon dugo vremena, pogledala ga i pomislila kako je odjednom ostario, isti svoj pokojni otac. Taj trbuh, podbradak, ogromne uši, nevjerojatno vješto namještena prorijeđena kosa. Nije valjda da koristi njezin lak za kosu, zapitala se sva u čudu. On je bio sasvim zadovoljan kako izgleda, kosa mu stvarno stoji od laka. Osim toga, muškarci njegovih godina već umiru, a primijetio je i da mu se studentice znaju nasmiješiti, govorio je u sebi. Pa dobro, ako ga veseli, neka troši taj lak, ona ga ionako više ne treba, pomislila je. Iz daljine se približavao taksi. Oboje su podigli ruku i mahnuli mu. On je usput spretno popravio kosu. Palo mu je na pamet da im uopće nije loše. Pa i nije, pomislila je ona. Možda bi mogli i češće. Sjeli su u taksi i nastavili čavrljati do kuće. K vragu i sve. Jedan je život. ♥