Gospođa | Andrea Grgić

LXV

Do nekih ljudi nije lako doprijeti. Tu su pored nas, viđamo ih, svakodnevno razgovaramo, pa ipak, ostaju daleki i nedokučivi poput bezimenih asteroida u bespućima univerzuma. I tako ta hladna tijela vlastitom putanjom kruže svojim malim svemirom rušeći sve pred sobom, dok nama često ne preostaje drugo nego da im se izmaknemo. Međutim, i oni se katkad nađu pred zidom. Naiđu na pitanja na koja nemaju odgovore i zaustave se tako izgubljeni da im jednostavno morate pomoći. Šef se, eto, zaustavio pored mog stola. Naslutila sam da ga razdire neka gadna muka. Trenutno je u ranjivoj fazi. Kaže da voli sa mnom razgovarati jer sam diskretna. Možda zato jer se ponaša kao da me nema i uglavnom se obraća zidu. Valjda mu je tako lakše kad već u uredu nemamo kauč. Ne razumije žene. Te njihove mozgove, kako to radi. Mislio je da će shvatiti s godinama, ali i dalje mu ništa nije jasno. Mora priznati, nije ni on uvijek bio najbolji, rekao je i stidljivo se nasmiješio zidu, ali on je muško, a to je drugo. I baš kad sam pomislila da će mu zid reći da prijeđe na stvar, otvorio se. Naime, malo je nezgodno, ne zna kako bi to rekao, ali njegova žena, jel’, drukčija je. Kako drukčija, pitala sam. Nakašljao se i zacrvenio, pogledom tražeći pomoć od zida. Stol se sjajio od vlažnih tragova njegovih znojnih dlanova. Uzbuđenje je bilo na vrhuncu. Obrijala se dolje, ispalio je kao iz topa. Nije to nikada napravila, zašto sad, u ovim godinama, pitao se drhtavim glasom. Pitala sam ga misli li na noge. Ne. Dolje, prošaptao je i brzim pokretom ruke pokazao na područje između mojih nogu smjesta pogledavši u zid. Valjda zbog podrške. Možda samo želi probati nešto novo, pokušala sam ga umiriti. Neuspješno, čini se. Što novo, kako novo, sigurno ima nekoga, gotovo je zajecao. Proplakao bi i zid, ali srećom, Šef se na brzinu pribrao. On je ipak razuman čovjek koji razmišlja logički i matematički i s tim se ponosi. Iskreno, koliko bi star morao biti taj muškarac da mu se svidi baš njegova žena, tješio je samoga sebe. Neki djedica valjda, bubnuo je i prasnuo u smijeh. Kao da ti ne bi bila s nekim da možeš, spasonosno je zaključio i prvi put pogledao me u oči. Učinilo mi se da mu se snaga polako vraća, što nije bio slučaj s razumom. Neke stvari jednostavno nisu za starije žene, nastavio je. Jer, mlado je mlado, a staro staro, nije se predavao. Tako je i s tim brijanjem, tamo dolje, jel’. Kako tko voli, ali na mladima je sve lijepo. Ne moraš se ni šminkati, uvijek je lijepo jer je mlado, tumačio mi je suvereno. I sad, nije on neki stručnjak, ali kad smo već kod šminkanja, vidi on da nema više tog pudera koji će sakriti podočnjake, prijateljski mi je objasnio. Zapravo, ne zna više što bi mi savjetovao, već smo sto puta o tome razgovarali, ali nema veze, uvijek je tu ako mi treba rame za plakanje. Kao neki dobri medo, kako mu žena zna od milja reći. A ovo za brijanje, to neka ostane među nama, završio je razgovor i vratio se u svoju orbitu. Srećom, nisam sama. Zid će uvijek biti iza mene. ♥