Gospođa | Andrea Grgić

LXVII

Većina nas stremi dobro organiziranom i strukturiranom životu. To je važno. Pruža nam sigurnost, koliko toliko mirno spavamo, a i probavne tegobe brže prođu dok gledamo druge kako kopaju po smeću. Držimo se u relativno kompaktnom stanju, čak i kad slutimo kraj. Pa ipak, kad se to sasvim očekivano dogodi, uglavnom se vrlo neočekivano iznenadimo. Evo, recimo, moj Šef. Ostavila ga je supruga. Napokon. Nema više natrag, tako mu je rekla. Kako to ona misli, pitao se. Što joj to sad znači. U moru pitanja koja su ga mučila, najveće su mu zagonetke bile zašto baš sad i zašto uopće. Jednostavno, on to ne razumije i zato ne može prihvatiti. Uostalom, što je njoj nedostajalo, što, nije se mogao načuditi. Navodno mu je zamjerala neke priče iz prošlosti, ali nije htio daviti s nebitnim detaljima. U uredu smo pretpostavljali što bi to moglo biti, s obzirom da pripravnice već neko vrijeme nema kod nas, no nitko se nije odvažio to spomenuti. U tim sumornim danima Šefovo je raspoloženje bilo promjenjivo. Od ushita do beznađa. Od šutnje do višesatnih monologa. Od mrtvila do suludih ideja za nove, nikad viđene projekte. Izgladnio i neispavan, pogledom je vapio za bilo kakvim kontaktom. U jednoj od tih sumanutih ophodnji uredom uspio je iskoristiti trenutak moje nepažnje i pogledi su nam se sreli. Vidio je u meni idealnu sugovornicu. Mi ostavljeni razumijemo se i bez previše riječi. Dobro, jasno je njemu zašto sam ja ostavljena, ali ovo je drukčije. Netko mu je smjestio. Volio bi naći krivca, neku odgovornu osobu. Tog dana, prvoosumnjičena je bila njezina glupa sestra koja ne zatvara usta. Vidjela ga je par puta na nekim mjestima i odmah joj je to morala javiti. Uostalom, što je ona uopće tamo radila, baš bi volio znati. To nitko ne pita, naravno. A i onaj susjed peder se izblebetao nešto, sto posto. Svi samo vire u tuđe živote, bjesnio je preznojen i krvavih očiju. Nekako sam naslutila da ga baš ne zanima moje mišljenje, ali sam ga ipak pitala kako se sin snalazi u svemu tome. Ma, odmahnuo je rukom, bit će mali dobro, eno ga na košarci. Nego, najgore mu je kako će majci reći. Stara je, ovo bi je moglo ubiti. Kao da su mu oči malo zasuzile kad je to izgovorio, ali vjerojatno mi se samo učinilo. Uslijedila je neugodna tišina. Zvuk prebiranja po tipkovnicama i užurbano klikanje mišem čudesno su se stapali sa Šefovim teškim i žalobnim disanjem. Odjednom je skočio na noge i gromkim glasom prokleo dan kad se oženio. Ali ne, ne, nisam ja tamo neka budala, izvikivao je. Nije on bezveze tako uspješan u poslu. Organiziran je. Rođeni lider. Znao je on što će se dogoditi. Ma zna on to odavno i zato je na vrijeme počeo stavljati sa strane. Još koju godinu i mogao bi si kupiti manji stan u kešu, a ovako će morati dići kredit. Ah, što je, tu je, ne možeš sve, rezignirano je zaključio i umorno se odvukao u svoju sobu. Nije ni čudo. Svaki početak je težak. ♥