Tko je ubio Djeda Mraza? | Magda Kraus

1. Matiša Matić ili potraga za izgubljenim TUNE-om s čačkalicom u zubima, jedanaest razloga za zlovolju, mali mozak kao skladište nepotrebnih podataka, te psovka s poantom

– Bemti tune! – bijesno je promrmljao Matiša Matić upristojenu inačicu inače najdražeg glagola u hrvatskom jeziku, dok je u pozi Kosovo Republika (doduše, bez one napola prerezane lopte na glavi), s čačkalicom zataknutom među zube, čučao ispred moćne Hi-Fi linije, divljački vrteći veliki crni gumb na kojem je pisalo TUNE. Jer, na koju god stranu da ga je zarolao, to jest na koju god od moguće dvije, bilo ulijevo bilo udesno, membrane na metar i dvadeset centimetara visokim zvučnicima tutnjale su uvijek isto.

Jingle bells, jingle bells, jingle all the way!

– Bemti programe, sve skupa, koliko god da ih ima!

A bilo ih je. Ulijevo: Prvi kanal, Radio Medvednica, Porodični radio i Svijetloplavi 9. A udesno još kudikamo više: Zatvoreni radio, Neradni radio (na glavnoj frekvenciji), Radio 1001, Drugi kanal, Radio Ivan, Treći kanal, Kaptolski radio, Porodični radio, Neradni radio (na rezervnoj frekvenciji) i Radio za slijepe, nijeme i gluhe. A uz tek neznatne eterske smetnje i susjednodržavni Radio Kekec. I na svima isto.

Jingle bells, jingle bells, jingle all the way!

– Bemti džinglbel! – siknuo je Matiša ukrasivši pritom zelenkasto staklo displeja službenog radio prijemnika kapljicama osobne pljuvačke, pri čemu mu je ispala čačkalica, pa ju je morao pokupiti, obrisati o hlače i ponovo zabiti među zube. A zvučnici su uzvratili s Oh, what fun it is to run in a one-horse open sleigh! Pa odmah zatim i s Cin-cin ciin, cin-cin ciin, cin-cin cin-cin ciiiin! Cin-cin ciin, cin-cin ciin, cin-cin-cin-cin-cin ciiin!

Zašto je Matiša danas ovoliko zle volje? O, bilo je za to najmanje jedanaest razloga. U ovih par sati, otkako ga je iz uobičajeno ružnog sna (o kojem će nešto više riječi biti malo kasnije) probudila radio-budilica (pogodite s kojom melodijom!), uspio je sudjelovati u cijelom nizu nesretnih događaja i to sljedećim redom (kronološki): 1. već prvim mlazom promašio je WC-školjku te smočio dasku i otprilike pola kvadratnog metra podnih pločica, a zatim od iznenađenja i vlastite gaće, s kojima je onda na brzinu obrisao proliveno te ih ubacio u vešmašinu, 2. porezao se prilikom brijanja jer si je tom istom britvicom njegova žena Darinka večer ranije strugala nožne dlakurde pa je otupila oštricu (hm, dakle ispada da se porezao tupom britvicom, ali to tako doista biva), 3. otrpio je pet minutni uobičajeno nadahnut Darinkin monolog na temu Uloga izrabljivanih žena u odijevanju nesposobnih muževa samo zato što u golemom regalu koji je prekrivao cijeli jedan zid spavaće sobe nije uspio sam pronaći čiste gaće, 4. zbog pokvarene automobilske sirene nije se mogao upuštati u zvučne dvoboje bijesnog trubljenja protiv ostalih vozača, nego je morao nafrljiti radio do daske (pogodite koju je melodiju pri tome bio prisiljen slušati!) zbog čega je nakon polusatnog mic-po-mic gmizanja iz auta izašao skroz frustriran, 5. zbog preglasnog slušanja radija tijekom vožnje nije uspio čuti mobitel, zbog čega je sa zakašnjenjem doznao za izvanredni jutarnji kolegij kod Glavnog i Odgovornog, a kad je pristigao (“O, kolega Matiću, pa vi ste se ipak udostojili nazočiti ovome, za vas pretpostavljamo sasvim nevažnome skupu!”) odmah mu je bilo jasno da su do tog trena svi ovogodišnji plansko-programski promašaji već složno svaljeni na redakciju Kulture ili, u prijevodu, na njega osobno, 6. po svršetku kolegija otrpio je pet minutni uobičajeno nadahnut monolog Zamjenika Glavnog i Odgovornog na temu Zašto bi za sve nas bilo najbolje da se Kultura ugasi, sa zaključkom da će se to svakako i dogoditi ukoliko do Božića (“Do ovog Božića, kolega Matiću!”) ne bude objavljena ta jedna nedostajuća, a u godišnjoj shemi isplanirana novela (“Iliti kraći roman, kako vam drago.”) 7. podigavši telefonsku slušalicu nakon što se vratio u svoju kancelariju, otrpio je kratak ali dužini trajanja obrnuto proporcionalno žestok Darinkin monolog na temu Čemu služi kancelarija ako nikad nisi u njoj, 8. tek što je spustio slušalicu, telefon se ponovo oglasio pa je odslušao nešto duži ali nimalo manje žestok Darinkin monolog na temu Uloga daske na WC-školjki, 9. otišao je do automata gdje je iz nekog neobjašnjivog razloga pritisnuo krivi gumb pa mu je umjesto uobičajene vruće čokolade iscurio ledeni čaj, 10. podigavši telefonsku slušalicu nakon što se vratio u svoju kancelariju, istrpio je još jednu Darinkinu monodramu, ovaj put na temu Zašto popišane gaće prvo treba namočiti u lavoru a ne s njima odmah u vešmašinu, 11. pritisnuo je gumb ON na HI-FI liniji, na kojoj je čistačica, jedna gluhonijema Mara, brišući prašinu s pojačala ostavila gumb VOLUMEN u krajnjem desnom položaju, što će reći okrenut na najglasnije, pa ga je zvučni udar prestravljenog odbacio sve do stola gdje se zalio onim ledenim čajem, 12. itd, itd, itd…

– Jebemti radijo! – proderao se, sad već sasvim ispravo izgovorenim našim najdražim glagolom, Matiša Matić urednik Kulture nacionalnog političko-informativno-kulturnog tjednika Hrvatski tjedan, grabeći opet već spomenuti gumb TUNE, pokušavajući ga sada pokrenuti i na stranu za koju ovaj nije bio predviđen, to jest prema sebi a od kućišta službenog radio prijemnika. A budući da je Matiša bio kršan baš kao što je bio kršan i njegov zavičajni kraj, TUNE nije imao nikakve šanse. Poslušno je otpao i otkotrljao se ispod Matišinog uredničkog stola.

– Jebemti? – sasvim se iskreno iznenadio urednik Kulture, čak toliko da se u prvi trenutak nije uspio dosjetiti baš ničeg prigodnog što bi postavio uz izgovoreni glagol, da bi se već u drugom trenutku iz čučeće Kosovo Republika poze skroz prizemljio u pozu šest-mjeseci-ja-imadem-pa-hodati-još-ne-mogu-al-puzati-znadem. Te takav, u popriličnoj mjeri nalik dioptričaru kojem su netom ispale obje leće jačeg kalibra, sunuo pod stol u potragu za izgubljenim TUNE-om. Te ga je ugledao pokraj prednje lijeve noge uredničkog stola, ili možda zadnje desne, ovisno s koje strane se stolu priđe. Te je ispružio svoju desnu ruku, ili možda prednju desnu nogu. Te mu je usfalilo još točno 2 centimetra i 7 milimetara do odmetnutog gumba. Te se protegnuo još malo i… i još malo i… i tu se zaglavio. Definitivno.

– O, jebemti stol! – prostenjao je Matiša, dok ga je njegov mali mozak (koji, ako je vjerovati stručnjacima za pudinge te vrste, ljudskoj rasi služi tek kao skladište nepotrebnih podataka) istog trena vratio dvadesetak godina unatrag predočivši mu knjigu Medo Winie zvani Pooh, koju je otkrio kao student Pedagoške akademije te je kasnije iščitavao i iščitavao crpeći iz nje najelementarniju životnu filozofiju. Ono što je za nekoga bio Platon, za nekog drugog Aristotel, za nekog trećeg Mao Ce Tung ili Josip Broz Tito, za nekog četvrtog neki drugi sličan velepoštovani filozof, za Matišu je to bio medo Winie zvani Pooh. I jedino mu nikako nije ulazilo u glavu zašto se netko, pa makar bio i mali medo, zove Winie a ne zovu ga Winie nego ga zovu Pooh?

“To bi bilo isto kao kad se ja zovem Matiša a nitko me ne zove Matiša, nego me svi zovu nekako skroz na skroz drukčije, na primjer Zvonko”, pomislio je zaglavljeni Matiša zgroženo.

A u njegovoj glavi knjiga o malom medi s dva imena bila je otvorena na stranici na kojoj je spomenuti medo nacrtan zaglavljen u nekakvoj rupi. Winiju, ili Poohu kako vam drago, na tom se crtežu vidi samo stražnja polovica pokraj koje stoji Zeko (s velikim Z jer mu je to ime, a ne narodnost) i češka se po glavi. Pokraj Matiše zaglavljenog ispod uredničkog stola, to jest pokraj njegove stražnje polovice, nije pak stajao nitko pa je s te strane mogao biti sasvim miran (što i nije tako mala stvar ako se uzmu u obzir sadašnja sve tolerantnija vremena u kojima policajci čuvaju pedere i lezbijke umjesto da ih…), ali osim toga sličnost sa slikom iz knjige bila je naprosto frapantna, a Matišin ju je veliki mozak (nakon svega par sekundi pripremnih radnji) odmah prepoznao. Te natjerao svog zaglavljenog vlasnika da još jednom zastenje. Ovoga puta: – Jebemti Vinipua da ti jebem! – I da odmahne glavom tjerajući iz nje na taj način nepotrebno malomoždano smeće. I da pri odmahivanju tom istom glavom drmne ravno po slavonskom hrastu (uvezenom iz Italije od kojeg je Šavrić ispilio dijelove za njemačkog proizvođača koji ih je proslijedio austrijskom dileru uredskim namještajem) od kojeg je bio izrađen stol. I da ispusti jedan bolni Ajaooj! zbog kojeg je umalo progutao svoju čačkalicu.

A iz onih metar i dvadeset zvučnika, valjda već milijarditi put tog dana, krenulo je opet.

Cin-cin ciin, cin-cin ciin…

I tako će najmanje još desetak dana. Skroz tamo do Božića. A najvjerojatnije i do Nove, jer ovdje, kod nas, ionako je sve izmiješano i pobrkano, pa se već dugo ne zna kome zvončići zvone, a još manje od kada i do kada. I prava je sreća, razmišljao je Matiša Matić, da smo se barem Srba riješili, jer da nismo po pravoslavnom kalendaru zvončićalo bi i duplo duže, ako ne i duže. I jedino je frka što je u posljednje vrijeme ovdje sve više Kineza, a oni su po tom pitanju stoput gori od Srba. Pa njihova je Nova, jebate, skoro usred ljeta!

Jingle bells, jingle bells, jingle all the way!

– Jebemti… – zaurla zaglavljeni Matiša čvrsto stišćući prokleti TUNE u šaci na svojoj prednjoj desnoj nozi, a slavonski hrast i naknadno nanesena tri sloja laka za drvo tek su neznatno prigušila gromoglasne decibele iz njegovog istreniranog ganga-grla.

Ali, nedostajala je poanta. Jer psovka bez poante je, kao što reče Matišin zemo Stipe Pletivuna, pomoćnik glavnog urednika Glasa katekizma (jednog sasvim marginalnog ali od Majke Crkve poprilično dojenog časopisa) “To ti je ka da si prdnija a da ne vonja!”.

Pa Matiša pokuša još jednom (naravno, ne prdnuti nego opsovati): – Jebemti…

A zvučnici: Oh, what fun it is to run in a one-horse open sleigh!

A Matiša: – Jebemti…

A zvučnici: Cin-cin ciin, cin-cin ciin, cin-cin cin-cin ciiiin!

– Jebemti…

… cin-cin-cin-cin-cin ciiin!

– … Božić!!!!

Matiša Matić, urednik Kulture, ne voli:
1. kad ga zajebavaju njemu nadređeni
2. kad popiša dasku na WC školjki
3. prosjake na raskršću Vukovarske i Držićeve

A voli:
1. zajebavati sebi podređene
2. način na koji razmišlja medo Winie zvani Pooh
3. zvuk koji proizvede fascikl kad ga zvizneš o stol