Tko je ubio Djeda Mraza? | Magda Kraus

11. Intermeco br. 1 ili tko je sljedeći, dvije lake tjelesne ozljede, skupljanje rasutih živaca, te svaka rit dođe na šekret (iako nije baš uvijek jasno zašto)

– Tko je sljedeći? – upitao je inspektor Stolnik, držeći rukama volan službenog Golfa, bez obzira što je ovaj i dalje bio parkiran na istom mjestu, to jest u onom snježnom trokutu čije su vrhove tvorili buffet Euro, osnovna škola i crkva-lansirna rampa.

– Mpa mpa mpa – zaumpala je Stela svojim usnama na kojima se presijavao najnoviji namaz ruža, crvenog kao crvena polja nacionalnog grba, dok je okruglasti Štijef prčkao nešto po desnom rukavu svoje policijske uniforme.

– Štijef? – oglasio se Stolnik preko filtera uobičajene cigarete.

– Kaj? – prenuo se policijski narednik.

– Prestanite prčkati po tom rukavu i kažite tko je sljedeći – rekao mu je Stolnik nestrpljivo.

“Niš ja njega ne razmem”, pomislio je Štijef, a onda se prisjetio strogih uputa koje je tog jutra dobio od svog načelnika, ugurao rukav (skupa s rukom koja se nalazila negdje u njemu) između suvozačkog sjedala i desnih vrata Golfa, i rekao: – Tko je sledeći.

– Molim? – zbunio se Stolnik.

– Kaj? – zbunio se i Štijef.

– Mpa mpa mpa – oglasila se Stela.

– Štijef, nešto sam vas pitao – rekao je Stolnik, osjećajući turbulencije svoje donje usnice, koja je njegovu odjeću zasipala pepelom, kao mladinu vjenčanicu konfetama.

– Je, niste me niš pitali, gospon inspektor Srečko – rekao je Štijef nevino, – neg ste mi rekli da nek prestanem perčkati po rukavu i da nek velim tko je sledeći, pak sem prestal perčkati po rukavu i rekel sam Tko je sledeći, baš kak ste mi vi rekli nek velim, ne? – objasnio je Štijef vrlo detaljno, a onda je zaškiljio prema inspektoru, nagnuvši glavu prvo na jednu, a potom i na drugu stranu, baš kao da nešto vrlo detaljno proučava. – Gospon inspektor, klimaju vam se usta! – rekao je zatim.

– Mpa mpa mpa – učinila je Stela još jednom sa svojim kao zreli paradajz crvenim usnama, dok je viši i samostalni drhtavom rukom izvadio cigaretu iz svojih sasvim blijedih, od kojih je jedna podrhtavala od tika, a druga od bijesa.

– Štijef, molim vas, pogledajte svoje zabilješke i kažite mi tko je sljedeći osumnjičeni – rekao je polako, naglašavajući svaku riječ posebno, kao da je instruktor na tečaju hrvatskog jezika za mutave papagaje, ili balave trogodišnjake iz vrtića, ili tek uvezene Kineze.

– Ahaaa, to ste si mislili! – zaroktao je okruglasti policajac veselo. – A ja sem si, bedak, mislil da vi hočete da nek ja ponavlam za vami! – pa se zahihotao poput mužjaka hijene iz Zagrebačkog zoološkog vrta, kad mu njegova ženka ispriča što joj je malo prije smiješno palo na pamet.

– E baš sem dudek! – uskliknuo je zatim razdragano pa podigao desnu ruku s namjerom da se lupi po čelu, kako se to već radi u sličnim prilikama, pri čemu je smetnuo s uma da mu se kažiprst još uvijek nalazi zaglavljen u rupici na dršci šalice za kavu (koju je zahvaljujući predugom rukavu uspješno prošvercao iz Eura, ostavivši vlasnika buffeta duboko zamišljenog nad tajnama trenutnog prijenosa materije s jednog na drugo mjesto, procesa poznatog i pod nazivom teleportacija, iako je Stevi Tanjurači bliži bio naziv krađa), pa je zamahnuo i tres! baš se propisno okeramičio, zadavši samome sebi jednu laku tjelesnu ozljedu. Uz dvije olakotne okolnosti: 1. imao je tvrdu glavu i 2. riješio se šalice. I uz jednu otegotnu okolnost: kažiprst mu je i dalje bio zaglavljen u dršci.

– Dudek na kvadrat – promrmljao je zbunjeno u sljedećem trenutku, pogledavajući redom: svoj novi keramički prsten, krhotine bivše šalice za kavu razasute po cijeloj kabini, poveću mrlju soca između nogu na svojim hlačama, svoj novi prsten, veliku mrlju soca između nogu na svojim hlačama, krhotine bivše šalice za kavu razasute po cijeloj kabini, ogromnu mrlju soca između nogu na svojim hlačama, novi prsten, mrlju od soca, prsten, mrlju, prsten, mrlju, mrlju, mrlju…

– Ti bokca! – uzviknuo je Štijef buljeći preneraženo u svoje hlače, i češkajući se pri tome rastreseno po službenoj kapi koju je zaboravio skinuti sa svoje glavate glave.

“Sreća da ima široku guzicu, pa nije uspio zakenjati sic”, pomislio je Stolnik s gađenjem.

– Mpa – napravila je Stela.

– Khm, dakle, Štijef, što vam piše u blokiću? Kod koga ćemo sad? – upitao je zatim viši i samostalni.

– Sad bumo kod našeg velečasnog – odgovorio je okrugli usočeni policajac, a onda je zbunjeno dodao: – Al to si nisam zapisal vu blokića. – Pa se sav izbezumljen okrenuo prema inspektoru. – Da si zapišem sad?!

A inspektor je podigao ruke s volana i provukao si prstima kroz kosu, pa je zabio lice u dlanove tako da mu je između njih izvirivala samo cigareta, i onda takav stao polako odmahivati glavom. Lijevo. Desno. Lijevo. Desno. Lijevo. Desno…

– Mpa.

– Gospon inspektor Srečko, je z vami se v redu? Je vas kaj boli? Je vas kaj muči? – upitao je Štijef zabrinuto.

– Štijef Štijef Štijef Štijef – odmahivao je viši i samostalni glavom. Lijevo Štijef. Desno Štijef. Lijevo Štijef. Desno Štijef…

A Štijef se duboko zamislio nad ovakvim Stolnikovim ponašanjem, te se nakon podužeg razmišljanja dosjetio da bi uzrokom istoga mogao biti upravo on, Štijef, pa je na brzinu preispitao sve svoje dosadašnje postupke, među njima nije pronašao ni najmanju stvar koja bi bila u neskladu s pravilima službe, te na kraju donio neoboriv zaključak.

– Gospon inspektor Srečko, nis ja kriv kaj mi se je perst zaglavil vu prokletu šalicu – rekao je rezolutno podigavši u vis svoj prstenovani kažiprst. – Kriva je šalica!

A inspektor Stolnik je malo razmaknuo dlanove pa kroz tako načinjenu pukotinu pogledao uniformiranog idiota.

– Šalica, ne?! – ponovio je ovaj, mašući kažiprstom pred Stolnikovim nosom.

– Mda da da, dobro dobro – protisnuo je inspektor Stolnik, skupljajući si rasute živce na hrpu tako što je ponovo čvrsto zgrabio volan službenog Golfa, sisajući cigaretu kao anoreksična beba dudu, uvlačeći požudno nikotin do najudaljenijih plućnih pora a pročišćeni dim ispuštajući na nos.

“Ti bokca, Srečko je kak prava lokomotiva!” pomislio je Štijef, istovremeno zadivljen i zabrinut za svoje zdravlje pasivnog pušača, a onda ga je zasvrbio nos iziritiran duhanom, pa ga je protrljao prstenovanim kažiprstom i tako si u manje od pet minuta nanio još jednu laku tjelesnu ozljedu.

“Bemti šalicu!” opsovao je u sebi.

– Znate kak kaže moja mama? – oglasila se tada Stela. – Svaka rit dođe na šekret!

Dvojica muškaraca su je zbunjeno pogledala. A onda je ona, jednako zbunjena, pogledala njih. “Zašto me sad tak gledaju?” pomislila je čudeći se. “Pa upravo sam si popravila šminku!”. Onda je za svaki slučaj bacila brzi pogled na ogledalce, koje je zajedno s minijaturnim kazetofonom još uvijek držala u ruci, pa je svojim besprijekorno premazanim i kao vrećica infuzije crvenim usnama proizvela još jedan glasni mpa, nakon čega se Stolnik trznuo i, zato što je u međuvremenu zaboravio ispustiti dim iz pluća, opako zakašljao, a Štijef, kao strastveni nepušač, odmaknuo glavu izvan dometa njegovih usta, pri čemu je pogledom skrenuo na onu mrlju na svojim hlačama, pa je pomislio “Meni je, bormeš, šekret došel na rit.”, a Stela je zacvrkutala: – Dakle, tko je sljedeći?