Tko je ubio Djeda Mraza? | Magda Kraus

12. Velečasni Zlatko Sudac kao drugi osumnjičeni ili Isus kao svijećnjak, Dorothy iza ogledala, nije zlato sve što sja (besplatna reklama za Zeppterovo posuđe), tajna župnikovih prstiju, te kapitalistička izmišljotina u komunističkoj uniformi

– Velečasni Zlatko Sudac! – rekao je Štijef, a zatim: – Gospon inspektor Srečko! – pa: – Gospodična Stela! – i na kraju: – Ekipa iz Zagreba! – čime je, što se njega ticalo, bilo obavljeno međusobno predstavljanje.

Velečasni Zlatko Sudac (naravno, ni u kakvoj vezi s puno poznatijim i barem isto toliko puta zgodnijim stigmatiziranim iscjeliteljem) je pak raširio ruke u dlaku isto kao Sveti Otac na posteru (kojeg je svakodnevno proučavao zalijepljenog s unutarnje strane vrata svog WC-a), no iskreno se nadajući da mu nitko od prisutnih neće baš istog trena poletjeti u zagrljaj, pa je tako na Stolnikov suzdržani Dobar dan s olakšanjem odgovorio jednako suzdržanim Drago mi je, ali na Stelin kontramutirajući visokofrekventni usklik Hvaljen Isus! brzo se prekrižio, toliko se zbunivši da je zaboravio uzvratiti s prigodnim I Marija!

– Izvolite ovuda – rekao je zatim, pritišćući si kažiprstima uši kao ronilac kad nakon izranjanja iz njih tjera vodu.

Za to vrijeme, Štijef je iskoristio priliku da strugne natrag do ulaznih vrata u crkvu, gdje je raskopčao jaknu, obje ruke žurno umočio u škropionicu, te si svetom vodom istrljao onu mrlju od soca koja mu se raširila preko međunožja. Nakon čega je umjesto smeđe mrlje od soca, sada na preponama imao smeđu mrlju od vode, i rukave smočene do lakta. Dok je voda u škropionici vjerojatno postala nešto manje sveta, a sasvim sigurno nešto više smeđa.

– Ti bokca! – zaroktao je dudek, pa je zakopčao jaknu, još jednom bezuspješno pokušao skinuti ostatak šalice sa svog kažiprsta, a onda je zabio ruke u džepove i požurio prema sakristiji.

– Želite li štogod popiti? – upitao je velečasni Sudac prisutne kao pravi domaćin, kad su posjedali oko stola, na sredini kojega je stajao zanimljiv svijećnjak; na križ razapet Isus kojem je glava odozgora bila izbušena tako da se u nju može utaknuti i pripaliti svijeća. Zbog čega je Isus od glave do pete bio zaliven parafinom. Izuzev ruku koje su bile razapete izvana dometa.

– Hvala, ja ne bih ništa – odvratio je Stolnik, nervozno se ogledavajući po prostoriji u potrazi za pepeljarom, koje naravno nije bilo.

– Hvala, ni ja – rekla je Stela, uključivši kazetofon i postavivši ga u podnožje svijećnjaka.

– Štijef? – okrenuo se velečasni smočenom policajcu. – Može jedan mali čaj?

– Dok sem na dužnosti ne pij… – počeo je dudek, a onda se dosjetio da zagrebačka ekipa najvjerojatnije nema pojma o kakvom se čaju zapravo radi. – Fala, velečasni – zaroktao je veselo – jen bi mi baš dobre došel na ovu hladnoču, ne?!

– Kamilica ili šipak? – upitao ga je tada župnik, lukavo se cereći.

Šipak je bila šifra za Badelov vinjak, dok je kamilicu glumila lozovača istog proizvođača, što je Štijef, inače član imaginarnog udruženja ljubitelja Karlovačkog iz buffeta Euro, uvijek brkao, a što je župniku pak itekako dobro bilo poznato.

– Ja bum kaj i vi, velečasni – doskočio je Štijef svome jadu.

– Znači, stavljaš svoj izbor u Božje ruke, je li Štijef? – zatepao je župnik zadovoljno samome sebi, pa se zaputio u pravcu male, takozvane čajne kuhinje, čiji je naziv u ovom slučaju bio dvostruko simboličan.

“Ovaj izgleda kao ono jaje koje je znalo hodati, iz one priče o onoj klinki, kak se zvala, što je otišla iza ogledala”, pomislila je Stela, gledajući za velečasnim kako se gega. “Osim što je to jaje bilo napuknuto, a ovaj nije.”

“Dvjesto šest – tvor”, pomislio je inspektor Stolnik. “Razred – sisavci, red – zvijeri, porodica – kune. Životinja kratke šiljate njuške i zaobljenih malih ušiju. Ima kratke noge i gustom dlakom obrastao rep. Uz izmetni otvor ima žlijezde koje luče veoma smrdljivu izlučinu kojom se brani. Mužjak često živi sam, ali ponekad i u obiteljima sa ženkom i mladima. Rijetko se penje na stabla, dobro pliva. Živi uz polja i livade, uz vodu i naselja. Hrani se drugim manjim životinjama. Živi u cijeloj Europi osim u Engleskoj i Skandinaviji. Nije rijetka životinja.”

– Srećko, kak se zvala ona klinka koja je otišla s druge strane ogledala?! – upitala je Stela Stolnika, koji je vidno nervozan rukom otresao nažalost nepostojeći pepeo sa svoje odjeće, razmišljajući da li da ipak zapali cigaretu, a umjesto pepeljare mogla bi sasvim dobro poslužiti ova rupa u Isusovoj glavi.

– Doroti – promrmljao je viši i samostalni bez razmišljanja.

– E da! Doroti iza ogledala! – obradovala se Stela, iako joj nešto tu nije zvučalo baš kako treba.

– Je znate kak zoveju našega velečasnega? – upitao je tada Štijef ispod glasa, ne vadeći ruke, to jest mokre rukave, iz džepova.

Ni Stolnik ni Stela, naravno, nisu imali pojma. Doduše, Stela je pokušala pogoditi pa je rekla: – Jaje? – što je Štijefa samo zbunilo, pa je brzo dodala: – Ne znamo.

– Zoveju ga Zlatni! – rekao je Štijef i važno zaklimao glavom, to jest, nepostojećom bradom dotaknuo si nekoliko puta svoj najgornji podbradak. – A znate zakaj ga zoveju Zlatni? – upitao je zatim.

Ovo dvoje, naravno, ponovo nije znalo. No, Stela, koja je iskreno mrzila testove provjere znanja ali istovremeno bila i inficirana njima, pokušala je još jednom: – Zato što mu je ime Zlatko?

– Neee, neg zato kaj obožavle zlato! – pojasnio je Štijef, u trenutku kad je velečasni ponovo stupio u sakristiju, noseći u svakoj ruci po jedan mali čaj. – Poglečte mu perste i se bu vam jasne! – stigao je još reći Štijef.

– Evo čaja! – veselo se oglasio velečasni Sudac, sjedajući za stol i pruživši jednu šalicu okruglastom policajcu.

“Pa ima ih deset, kao i svi drugi ljudi?!”, pomislila je Stela prebrojavši potajno sve župnikove prste. “Ne kužim u čemu je štos?”

A štos je bio u tome da se na svakom župnikovim prstu nalazio najmanje jedan prsten, među kojima teško da bi se pronašao ijedan uži od centimetra, i za razliku od Stelinih bižuterijskih i Štijefovog keramičkog, svi do jednog bili su sto posto zlatni, vrijednosti najmanje pola špila karata svaki. Naime, velečasni Zlatko je imao taj nekakav svračji karakter da mahnito skuplja sve što sja, a kako, kao što bi Stelina mama znala reći Nije zlato sve što sja, tako je Zlatko osim zlatnog prstenja, zlatnih krunica i pozlaćenih pehara za misno vino, marljivo skupljao i manje zlatne ali jednako sjajne stvari, od Zeppterovog posuđa i bešteka do dvometarskog plazma televizora i metalik srebrnog terenca.

S druge strane pak, da mu je karakter bio samo malo manje nalik karakteru spomenute ptice, velečasnog bi Zlatka glat mogli krstiti nadimkom Kuruzni, i to iz najmanje dva razloga: 1. u faci je bio crven poput kakvog pedigriranog Irca sasvim nesklonog antialkoholizmu i 2. bio je riđokos i imao je prirodno ćelavo tjeme u obliku pravilnog kruga, upravo nalik polju zrelog žita usred kojeg je potajno (kako oni to već u tajnosti i rade) sletio nekakav neidentificirani leteći, tj. NLO, proveo tu neko vrijeme te odletio natrag.

Dok su velečasni i Štijef polako srkali svaki svoj čaj (po župnikovu izboru lozovaču prerušenu u kamilicu), i dok je Štijef šalicu oprezno držao ispod ruba stola lukavo skrivajući smočene rukave i svoj prsten, čuvajući se napasti da i drugi kažiprst proturi kroz rupu na dršci, a Stela po treći put pažljivo prebrojavala svećenikove prste, inspektora Stolnika polako je ali sigurno obuzimala nikotinska kriza, prouzrokovana sad već skoro petnaestominutnim prisilnim odvikavanjem od pušenja.

– Ako nemate ništa protiv, gospodine Sudac… – zaustio je Stolnik rasklimanim glasom.

– Slobodno me zovite velečasni, gospodine inspektore – skromno je predložio Zlatni Zlatko.

– Možete ga zvati Srećko! – zacvrkutala je Stela već po navici, još uvijek ne uspijevajući odgonetnuti tajnu župnikovih prstiju.

“Kada bi nečastivi progovorio, to bi moralo zvučati upravo ovako!” pomislio je velečasni preneraženo, ponovo začuvši taj kreštavi glas. “Božemioprosti!” zavapio je u sebi, pa iskapio ostatak čaja i još se jedanput prekrižio, pokajavši se usput što lozovaču nije ulio u veću šalicu.

– Dakle, velečasni – nastavio je inspektor tamo gdje je malo prije bio prekinut – zanima me vaš odnos s gospodinom… – Stolnik se opet nije uspio sjetiti žrtvina imena, pa se okrenuo ka Steli tražeći pomoć, ali je ova, na njegovu žalost krenula i u četvrto prebrojavanje. – S gospodinom… – pokušao je još jednom, a onda nemoćno ušutio.

Velečasni je pak sasvim pogrešno shvatio na kojeg to gospodina inspektor misli, pa je sad grozničavo razmišljao što odgovoriti, a uzimajući u obzir činjenicu da je od Svih Svetih pa na ovamo, već sedam puta zaustavljen od strane prometne policije, čiji su mu djelatnici baš svaki put uspjeli izmjeriti nedozvoljenu količinu alkohola u krvi.

– Moj odnos s Gospodinom je… korektan! – rekao je župnik nakon kraćeg premišljanja, prisjetivši se na brzinu da je za barem svaku drugu od tih vožnji pod utjecajem alkohola krivnja bila ne u njemu već u masnoj hrani kojom su ga u pravilu natovili njegovi domaćini prije nego bi mu dopustili da sjedne za volan svog terenca, a namjerno ne uzimajući u razmatranje činjenicu da poneki put na cesti nije bilo niti jedne policijske patrole. Uostalom, nije li se svake večeri Gospodinu molio za oprost grijeha, a ovaj još ni jedan jedini put apsolutno ničim nije dao navijestiti da je njegova molba iz bilo kog razloga odbijena? – Zapravo, više nego korektan! – zaključio je nakon svega s iskrenim zadovoljstvom.

– Khm – oglasio se Stolnik nervozno gužvajući rub kariranog stolnjaka. – Ja sam u stvari mislio na ovog drugog gospodina…

– Na drugog?! – zaprepastio se župnik i po treći put prekrižio, ovaj put podigavši glavu u zrak, nekako baš u ono mjesto na stropu gdje se za jačih kiša znala pojaviti vlažna mrlja, koja na njegovu žalost još ni jednom nije poprimila čak ni približan oblik Majke Božje, niti bilo koga drugog iz njezine obitelji. – Bog je samo jedan! – uzviknuo je zatim, ponovo raširivši ruke u onoj poster-na-vratima-WC-a pozi.

– Khm, Stela?! – zazvao je viši i samostalni drugog člana ekipe, sasvim nesvjestan činjenice da ju je po prvi put otkako su se upoznali oslovio samo imenom.

– A? – prenula se ona, upravo kad je u sebi izgovarala osam za župnikov osmi prst (brojeći s desna na lijevo, gledajući s mjesta na kojem je sjedila).

– Kako se zvao Djed Mraz? – šapatom je upitao Stolnik.

– Mirko Kralj – odgovorila je Stela na isti način.

– Gospodine velečasni – rekao je inspektor glasno. – Nisam mislio na vašeg gospodina Gospodina, nego sam mislio na gospodina Mirka Kralja – objasnio je najbolje što je znao.

– A – ispustio je župnik, pa se smrknuo, pa je rekao: – Kao prvo, Mirko Kralj nije nikakav gospodin! Kao drugo, on je odlutala ovca koja se ruga i Crkvi i Bogu paradirajući okolo u toj komunističkoj uniformi…

– Mislite na odijelo Djeda Mraza? – ubacila se Stela znatiželjno. – Ono bez šlica na hlačama?

Velečasni Zlatko Sudac se malo zbunio, ovaj put ne samo zbog Stelinog kontramutiranog glasa, ali se brzo pribrao.

– Djed Mraz ne postoji! – uzviknuo je svećenik uzrujano. – I nikad i nije! On je najobičnija kapitalistička izmišljotina!

– U komunističkoj uniformi? – sada je na Stolniku bio red da se zbuni.

– Ma! – odmahnuo je velečasni kao kad rastjeruje vinske mušice u svom podrumu. – Sve je to urota protiv naše katoličke Crkve! – nastavio je odjednom žestoko uspaljen. – I protiv našeg dragog pape, i protiv našeg uzvišenog kardinala, i protiv svih drugih uzvišenih kardinala, i protiv svih nadbiskupa i biskupa i župnika i… i… i časnih sestara! – Na tom je mjesto zastao radi iznenadne nestašice zraka u plućima, zbog silnog bijesa još crveniji u licu, sad već kao Irac na kvadrat u predinfarktnom stanju, a onda je halapljivo udahnuo. – Svi su oni povezani! – dreknuo je. – I kapitalisti i komunisti i Rusi i Amerikanci i Kinezi i Japanci i… i… i Srbi! Svi su se oni skupa i međusobno urotili s tim… tim… crvenim vragom! – dovršio je jajasti župnik, pa se još jednom prekrižio.

“Isuse, nisam imala pojma da je Djed Mraz toliko opasan!” pomislila je Stela zabezeknuto.

– I sad je vrag otpremljen natrag u pakao, zar ne? – oglasio se inspektor Stolnik nekako odsutno, glasom osobe kojoj su upravo ispustili svu krv iz žilovoda.

– Izvršena je Božja volja – promrmljao je jednako iscrpljeni velečasni Sudac.

– Jebemti Boga i šalici! – uzviknuo je tada Štijef, koji se cijelo to vrijeme pokušavao riješiti svog nesretnog prstena, a onda je, primijetivši da su se prisutni zabuljili u njega kao (odabrati po volji:) a) tri teleta u svježe ofarbana vrata, b) tri teleta u šarena vrata, c) tri teleta u televizor, d) tri teleta u Denisa Latina, pokunjeno dodao: – Pardonček, omaklo mi se je, ne?

Velečasni Zlatko Sudac ne voli:
1. kad izgubi red dok čita propovijed na nedjeljnoj misi
2. pokojnog papu, jer je umro baš kad ga je naučio savršeno imitirati
3. kad mu Ludi Franc, ljubeći mu ruku, zabalavi svo prstenje

A voli:
1. biti samo u gaćama ispod misnog ruha
2. pred ogledalom u kupaonici oponašati poznate osobe iz javnog života, a najviše Hameda Bounguru i Danijelu Trbović
3. jesti čips i piti Coca-Colu na slamku dok na videu gleda Pasiju