Tko je ubio Djeda Mraza? | Magda Kraus

6. Opet Matiša Matić ili dvanaest razloga za zlovolju, jako opasan hobi, te razlika između kolutaša od 100 kilograma i digitalnih Japanaca veličine prosječnog hrvatskog penisa

– Šta kažeš, koga su ubili?! – upitao je Matiša, zveckajući bočicom s tabletama (Ketonal forte, pakovanje od 20 tableta, 1 tableta sadržava 100 mg ketoprofena) koju je držao u jednoj ruci, dok je drugom trljao svoje ne pretjerano visoko, ali zato poprilično široko čelo.

– Djeda Mraza – rekla je Stela jednostavno.

Uobičajeno zle volje (1. prije puštanja prvog jutarnjeg mlaza lukavo je sjeo na WC-školjku, što je u velikoj mjeri umanjilo mogućnost močenja daske i okolnih pločica, ali ga je u toj za muškarca totalno nedostojnoj pozi zatekla Darinka kada je poput krda slonova umarširala u kupaonicu, pa se od iznenađenja ipak zapišao po nogama, 2. otrpio je petominutni izuzetno nadahnut Darinkin monolog na temu Upotreba Pampersica za odrasle osobe, 3. razdražen nemilim događajem, uspio se porezati prilikom brijanja iako je koristio britvicu koja još nije imala kontakta sa strništem na nogama njegove žene, 4. dajući si oduška prilikom vožnje na posao, nije skidao ruke s napokon popravljene automobilske sirene (uz to je: a) triput pokazao srednji prst, b) dvaput savijeni lakat i c) sedam puta opsovao mater bezobraznu) sve dok ga nije sustigao policajac na motoru kojem je također pokazao prst (instinktivno, a ne namjerno), zbog čega je na licu mjesta platio kaznu za neprimjerenu uporabu zvučnog signala te kaznu za omalovažavanje ovlaštene osobe u obavljanju službenih radnji, 5. zbog nepredviđenog zadržavanja od strane spomenutog policijskog službenika, zakasnio je na izvanredni jutarnji kolegij kod Zamjenika Glavnog i Odgovornog (“Znači li to, kolega Matiću, da vama ovakva kašnjenja postaju praksa?”), a nakon kojeg je otrpio izvanredno nadahnut Zamjenikov monolog na temu Mane i prednosti prijevremenog odlaska u mirovinu, 6. automat s napitcima ostao je bez napitaka a on bez svoje vruće čokolade, 7. potpuno nespreman za jednosmjerne razgovore s Darinkom pustio je telefon da zvoni, zvoni, zvoni, sve dok mu u kancelariju nije banuo (bez kucanja!) Zamjenik Glavnog i Odgovornog te ga sasvim nepotrebno upitao je li s njegovim telefonom sve u redu, nakon čega se zainteresirao za točan datum posljednjeg pranja Matišinih ušiju, 8. podigavši sljedeći put telefonsku slušalicu već na pola prvog zvrrrrr-a, otrpio je uobičajeno nadahnut Darinkin monolog na temu Čiji se poziv čeka kad se tako brzo podiže slušalica?, poslije kojeg je telefon ostavio otklopljenim, 9. zbog lijenosti da joj ispiše pola rečenice na komadiću papira, gluhonijema Mara umjesto tableta za smirenje (npr. Normabel, 5 ili 10 mg) iz apoteke se vratila s tabletama protiv glavobolje (već spomenuti Ketonal forte), 10. zbog čega ga je zaboljela glava, 11. ali tablete, zbog automata sa bez napitaka, nije imao s čime popiti, 12. te je na kraju, zbog totalne rastrojenosti, opet zaboravio na HI-FI liniji provjeriti položaj gumba VOLUMEN prije nego je palcem bijesno pritisnuo gumb ON, pa mu se od zvučnog udara počela tresti ruka u kojoj je držao bočicu s tabletama, te se još nije smirila kad mu je u kancelariju uletjela vrišteća nećakinja trojice stričeva), urednik Kulture promatrao je Stelu s neskrivenom mržnjom.

– Djeda Mraza, kažeš? – nervozno je zatreptao očima, premjestivši si čačkalicu iz jednog kuta usta u drugi.

– Da, Djeda Mraza – ponovila je Stela.

– Sereš!

– Ne ser… Ozbiljno vam kažem.

Cin-cin ciin, cin-cin ciin, cin-cin cin-cin ciiiin! – zvončićala je HI-FI linija.

Zvec-zvec zveec, zvec-zvec zveec, zvec-zvec zvec-zvec zveeeec! – u istom su ritmu zveckale tablete protiv glavobolje.

– Ali, Djed Mraz ne postoji! – zaurlao je Matiša, zabacivši glavurdu unatrag i zagledavši se u strop, kao da očekuje podršku ni manje ni više nego od Svevišnjeg osobno.

– Pa naravno da ne postoji, sad kad su ga ubili, ne? – odvratila je Stela nevino.

A Svevišnji, valjda pretrpan poslovnim obavezama vezanih uz globalnu proslavu rođenja svog sina jedinca, trenutno nije imao vremena za (globalno gledano) tamo nekakve lokalne urednike Kulture nekakvih lokalnih novina.

Cin-cin ciin, cin-cin ciin, cin-cin cin-cin ciiiin!

– Stela, ti si glupača! – zaurlao je lokalni urednik, što je možda i bila istina. A možda i nije. Kako god bilo, Stela trenutno o tome nije razmišljala. Mučilo ju je nešto sasvim drugo. I njoj puno važnije.

– Pitam se tko će sad djeci nosit darove? – rekla je duboko zabrinuta i usput zagledana u svoje štikle.

– Mmgfljrmgnh! – ispustio je Matiša, pa je naglim pokretom otvorio onu bočicu s Ketonalima, izbacio dvije, tri, četiri male plave na dlan, pa ih zviznuo u usta i žustro trznuo glavurdom unatrag. Pri čemu je skroz smetnuo s uma da mu se u tom trenutku u ustima nalazila njegova tradicionalna čačkalica. Pa je tablete uspio progutati, a čačkalicu nije. Nego mu je ostala zaglavljena u grlu.

– Hrakt hrakt hrakt! – zahraktao je urednik Kulture.

– Šefe, jel nešto nije u redu? – upitala je Stela.

– Hrakt hrakt hrakt! – hraktao je Matiša, hvatajući se rukama za grlo.

– Nešto ste progutali? – upitala je Stela znatiželjno.

– Hrakt hrakt hrakt! – Matiša je niječno zavrtio glavom, to jest lijevo-desno (nekoliko puta).

– Niste progutali? – pogađala je Stela.

– Hrakt hrakt hrakt! – zakimao je sada urednik potvrdno, to jest gore-dolje (također nekoliko puta).

– Ništa ja vas ne razumijem – rekla je Stela slegnuvši ramenima. – Jel možete bit malo jasniji?

– Hrakt! – zahraktao je nesretni Matiša još jednom, već sasvim u panici, pokazujući kažiprstom ravno u najdublji mrak svojih razjapljenih usta, a odmah zatim upirući si isti kažiprst u potiljak.

– Želite da vas lupim u usta? – upitala je Stela začuđeno.

– Hrakt! – zanijekao je Matiša brzo, lupkajući se kažiprstom po potiljku.

– Da vas lupim otraga?

– Hrakt! – Matiša je snažno zakimao gore-dolje, boreći se sada za goli život.

I tko zna kako bi se ta borba završila da ga Stela nije zviznula otraga, ne baš tamo gdje je do maloprije pokazivao kažiprstom, ali toliku glavetinu nije mogla promašiti sve i da je htjela. A zviznula ga je s najvećim mogućim guštom, tako da je udarac bio dovoljno snažan da zaglavljenu čačkalicu lansira skroz na drugi kraj uredničke kancelarije, skoro do samog filodendrona (ili je to bio fikus).

– Pa to je vaša čačkalica! – veselo je zakontramutirala Stela, a malo je nedostajalo da od oduševljenja i zaplješće. Onda se naglo uozbiljila i rekla: – Šefe, ja mislim da je taj vaš hobi jako opasan. Zamislite da ste je sad progutali i da vam se zabola u srce! – rekla je Stela ozbiljno kao da studentima prve godine Medicinskog fakulteta drži predavanje iz anatomije. – Ono bi vam se sto posto zakočilo! I onda više ne bi moglo kucati! Ni tik ni tak, ne? Ili da vam se zapiknula u pluća! Ona bi vam se probušila i ispustila sav zrak! A kako biste onda disali, ne?! Ili…

– Šta ti zapravo hoćeš?! – naprasno je prekinuo predavanje urednik Kulture.

Stela je, naglo ugašena usred rečenice, nekoliko trenutaka ostala zaleđena, kažiprsta zabodenog u svoj trbuh, malo lijevo od pupka, gdje su se po njezinu mišljenju nalazila čačkalicom probodena Matišina pluća, a onda se pribrala, povukla si donji rub minice nadolje, poravnala košulju i popravila frizuru.

– Treba mi magnetofon! – zacvrkutala je zatim. – Ići ću s jednim policijskim inspektorom, s jednim višim i samostalnim i… i još svašta, u to selo gdje se dogodilo to s Djedom Mrazom, pa sam mislila sve snimati. U živo, ne? Da ne moram zapisivati, ne? Pa mi treba magnetofon, ne?

– Khm. Eno ti ga tamo – rekao je Matiša, pokazujući rukom u kut kancelarije gdje je na podu skupljao prašinu stari četverokanalni kolutaš.

– Ali taj ima sto kila! – uzviknula je Stela

– Skoro – zaroktao je urednik Kulture, a onda su mu navrla sjećanja, pa je, potpomognut progutanim Ketonalima, utonuo u sevdah. – Eeeeeee, jesam ga se ja nanosoooooo! Kad sam tek došo na radijo, on je bio skroz ganc nov, kako se ono kaže posljednji jauk tehnike! A težak ko đavo! – Na ovom se mjestu Matiša nabrzinu, i pomalo stilizirano, prekrižio, otprilike kao pokojni papa kad je vozajući se u onom smiješnom autiću, negdje tamo na dvanaestom kilometru od Velike Gorice prema centru Zagreba, po osamsto petnaesti put odmahnuo razdraganim vjernicima. – I ko će mrcinu nosit nego neko ovako kršan ko šta sam ja, razumiješ? Kladim se da mu remen još vonja po mom znoju!

“Oklada se ne prihvaća!” pomislila je Stela, buljeći u staru mrcinu sa strahopoštovanjem, u omjeru 90:10 u korist straha a na štetu poštovanja, a naglas je rekla: – A jel imate neki manji?

– Magnetofon jok! – Matiša je pomalo usporeno zavrtio glavom.

– Kako?! A kad je Marina išla na Hvar radi onog priloga o pretučenim gejovima, sa sobom je nosila jedan skroz mali magnetofon. Ovoliki! – Stela je palcem i kažiprstom pokazala veličinu prosječnog hrvatskog penisa (da ne pomislite nešto pretjerano, ovaj je podatak preuzet iz jednog ženskog časopisa), a Matiša je već prekapao po ladicama svog uredničkog slavonski-hrast-plus-dva-sloja-laka stola, te odande izvukao malu srebrnu spravu (ljepše bi zvučalo malu spravicu, ali kad znamo ponešto i od gramatike i od pravopisa).

– Jel misliš ovo? – upitao je otežana jezika.

– Da, to! – uskliknula je Stela s velikim znakom usklika na kraju.

– Stela Stela Stela cccccc – zacoktao je Matiša boreći se sa svojim vlastitim jezikom. Ne hrvatskim, nego onim što ga je sve teže vrtio u ustima. – Kolko si ti… već dugo kod… nas u… Kulturi… ha?

– Skoro dvije godine.

– Skoro… dvije, ha?

– Aha.

– A još nisi naučila… razliku izmeđ magntfona i… kaztofona, izmeđ… onakih tamo koltaša i… ovakih malih dig… digtalnih Japanaca. Cccc… cccc!

Stela se sjetila mamine Uči se dok si živ!, ali ju je ipak zadržala za sebe, a naglas je rekla: – A jel mogu dobit tog Japanca?

Urednik Kulture je s nemalim čuđenjem promatrao kako se Stela pred njim mijenja, kako joj se obrisi rasplinjuju, kako postaje još mršavija.

– Šta?! – uložio je sav svoj trud da uzvikne. – Da ti kažm ne možš… pa da nazovš… strica, ha?!

– Kojeg od trojice? – upitala je Stela nevino, s nemalim čuđenjem promatrajući kako se urednik Kulture ljulja u svojoj uredničkoj stolici.

– Ma… jebse meni kojeg! – uzviknuo je Matiša i ispružio ruku u kojoj je držao tu malu srebrnu sprav(ic)u. – Na… nos to!

– A obrasci? – rekla je Stela, spremajući (spremajući nipošto nije točan izraz ako se uzme u obzir da se nešto, bilo što, stavlja u prosječnu žensku torbicu, ali eto) Japanca.

– Kaki sad… obrasci? – zaljuljao se Matiša skupa sa svojim jezikom.

– Pa, što ja znam? Nekakva zahtjevnica? Izdatnica? Revers? Ne?

– Jebte, pa… nismo… mi policja!

– Hvala, šefe! – zacvrkutala je Stela veselo.

– Eee, nema… n…č… mu – istisnuo je Matiša posljednjim atomima snage, a onda je onim svojim ne pretjerano visokim ali zato poprilično širokim čelom bubnuo na slavonski-hrast-plus-dva-sloja-laka stol i istog trena zaspao.

Matiša Matić, urednik Kulture, još ne voli:
1. hodati
2. operu
3. sanjati ružne snove zbog kojih mu pidžama bude sva mokra od znoja

A voli:
1. svoj mobitel
2. Hajduk
3. razgledati govno prije nego pusti vodu