Tko je ubio Djeda Mraza? | Magda Kraus

3. Nevidljivi glas urednika Kulture, jedna neuspjela metamorfoza, govor guzice, o klanju ili kako je Matiša klao samog sebe, pa još malo o klanju (u umjetničke svrhe), zatim o stričevima, te na kraju o jednookima ali bezuspješno

Uz lupkanje potpetica Stela je umarširala kroz vrata na kojima se blještala (zahvaljujući čistačici Mari, gluhonijemoj ali sa sasvim ispravnom pljuvačnom žlijezdom) mjedena pločica (vraga pločica, ploča veličine omanje školske table!) na kojoj je pisalo REDAKCIJA KULTURE, pa ispod toga (dvostruko većim slovima) UREDNIK, a ispod toga (dvostruko većim slovima od onih dvostruko većih) MATIŠA MATIĆ prof., i još iz zaleta zacvrkutala: – Evo me, Stiiižeeem! – A onda je zabremzala, jer urednika Kulture nije bilo nigdje na vidiku.

Stela se okrenula i lijevo i desno, i vidjela sljedeće (s lijeva na desno): lijevi štok na vratima, fikus (ili možda filodendron, to je uvijek brkala), ogroman zvučnik iz kojeg je zvončićalo nešto za što joj se učinilo da je danas već čula, nešto jako poznato mada se nije mogla sjetiti što točno, uramljeni poster neke nogometne momčadi u dnu kojeg je pisalo Sezona 2003/2004. (“Mmmm, opće im ne stoje loše te kratke hlačice!”), uramljeni državni grb, uramljeni poster skoro skroz iste nogometne momčadi u dnu kojeg je pisalo Sezona 2004/2005., neuramljeno raspelo, vitrinu s Hi-Fi linijom, urednički stol, uramljeni poster one iste nogometne momčadi u dnu kojeg nije pisalo o kojoj se sezoni radi, ali je pisalo Bili uvik u srcu, još jedan ogroman zvučnik iz kojeg je zvončićalo ono isto jako joj poznato, još jedan fikus (ili možda filodendron), te na kraju desni štok na vratima, ali od urednika ni traga ni glasa. Trenutak kasnije stanje se promijenilo u samo “ni traga” jer se glas oglasio. Odnekud.

– Gdje si? – pitao je glas.

– Tu sam – odgovorila je Stela najpreciznije što je mogla. I pomislila “Isuse, nevidljivi glas urednika Kulture!” I podigla glavu prema stropu. Ali gore nije bilo ni Isusa ni urednika, već samo imitacija starinskog lustera. Ukrašenog modernom paučinom.

A glas je rekao: – Stela!

A Stela je rekla: – Molim?

A glas: – Priđi bliže.

A Stela: – A kamo točno?

A glas: – Pa do stola!

Pa je Stela prišla stolu i zavirila u pepeljaru i u šalicu s olovkama i u još neke takve posude u koje bi se mogla smjestiti jedna prosječna žaba. Zašto sad žaba? E pa zato što se Stela u tom trenutku prisjetila one priče o princu (ili se možda radilo o kraljeviću, to je uvijek brkala), koji se na neku foru pretvorio u žabu, pa je tamo kraj svoje bare zaskakivao kojekakve princeze (“Perverznjak jedan! Fuj!”) moljakajući ih da ga poljube (“Odvratno! Bljak!”), što je jedna na kraju i učinila (“Glupača je vjerojatno bila slijepa od rođenja!”), pa se žaba pretvorila natrag u princa, pa se vjenčala s tom princezom (“Njoj je vjerojatno bilo svejedno, jer je i dalje bila slijepa.”), pa je Stela sasvim logički zaključila ako je takva metamorfoza bila moguća s jednim princem, zašto onda ne bi bila moguća i s jednim urednikom Kulture? Ali, ni u pepeljari, ni u šalici s olovkama, ni u još nekim sličnim posudama nije bilo nikakve žabe, pa je Stela rekla: – Evo, prišla sam do stola. I što sad da radim?

A nevidljivi glas urednika Kulture je rekao: – Zaobiđi stol, jebemti!

Pa ga je Stela zaobišla i našla se oči u oči s… (hm, nije baš oči u oči, možda bi bolje bilo reći licem u lice, mada ni to ne bi bilo baš najpreciznije, pa neka onda bude…) i našla se točno nasuprot Matišinog pod stolom zaglavljenog debelog dupeta. I pomislila “Isuse, koliku ovaj guzicu ima!”

A u tom trenutku ista je guzica rekla: – Jesi tu?

U stvari, naravno da to nije rekla guzica (kao što je poznato one znaju ispuštati zvukove, ali ih ne znaju artikulirati u riječi), već je to izgovorio njezin vlasnik, to jest urednik Kulture osobno, samo što je pitanje doprlo nekako upravo iz tog pravca, pa…

– Tu sam – odgovorila je Stela. I odmah uzvratila protupitanjem: – A što vi, šefe, radite ispod tog stola?

A Matiša je ljutito zaroktao: – E ako ćemo pravo, ne radim baš ništa! A jel znaš zašto ne radim ništa?!

Pa je Stela malo porazmislila prije nego li je odgovorila, a kad je odgovorila odgovor je glasio: – Zato što se odmarate?

“Jebate!”, pomislio je urednik Kulture zaprepašteno. “Šta tim umjetnim plavušama stavljaju u boju za kosu?!” A naglas je bijesno zagangao: – Ne odmaram se, nego sam se zaglavio!

– A zašto ste se uopće zavlačili pod stol? – upitala je Stela nevino. I još je htjela dodati Kad ste tako debeli, ali se u zadnji čas predomislila.

– Tražio sam tune! – zaurlao je Matiša, pa je tamo, u polumraku ispod stola, otvorio šaku i pogledom punim mržnje prostrijelio otpali Hi-Fi gumb. A onda ga brzo ponovo stisnuo i zaurlao nastavak: – Jel ti sad jasno?!

Steli, međutim, nije bilo jasno baš ništa. To jest nije joj bilo jasno barem nekoliko stvari. Prva, zar tune nisu ribe? Druga, ako jesu, a čini se da jesu, otkuda uopće tune u redakciji Kulture? Treća, ako je već netko i donio nekakve ribe u redakciju, zašto ih je stavio pod urednički stol, a ne u frižider? Četvrta, s mjesta gdje je trenutno stajala nije mogla vidjeti baš ni jednu tunu. Peto, a ni nanjušiti. Itd, itd, itd…

– Alo, jel čuješ ti mene?! – začulo se ispod stola, a Stela je pomislila “Hura, ovo je skroz lagano pitanje!”, pa je veselo zacvrkutala: – Čujem! – A zaglavljeni urednik se odmah zaderao: – Pa šta onda čekaš?! – Tako da njezino veselje nije bilo dugog vijeka.

– Ne razumijem pitanje – priznala je skrušeno, na što je Matiša promrmljao nešto kao Mmgfljrmgnh!, a onda zaurlao: – Vuci me van!

Nekoliko minuta kasnije…

Jingle bells, jingle bells, jingle all the way!

… sve je opet bilo na svom mjestu, to jest čačkalica u Matišinim ustima, Matiša u svojoj uredničkoj stolici, TUNE utaknut na staro mjesto na HI-FI liniji, a Stela u stavu mirno pokraj filodendrona (ili je to ipak bio fikus).

Neko vrijeme Stela je sa zanimanjem promatrala kako urednik Kulture jezikom vješto premješta čačkalicu iz jednog kuta svojih usta u drugi i obratno, a onda joj je dosadilo, pa je onom prekrasnom kontramutacijom upitala: – A što ste me zapravo trebali, šefe?!

“Bemti, probiće mi mozak s tim svojim glasom!” pomislio je Matiša, jedva se susprežući da rukama ne začepi uši, dok ju je odmjeravao od glave do pete i natrag, zanemarujući pri tome i glavu i pete te se koncentrirajući u rasponu od Stelinog prsnog koša (“Ova ko da još nije ni ušla u pubertet. Od sisa ni traga ni glasa. Moje su barem triput veće!”) do donjeg ruba njezine minice (“A i noge su joj ko u gladnih crnčića iz Afrike. Osim što joj nisu crne.”).

– A ko kaže da sam te trebao? – zaroktao je tada, podrugljivo se i poširoko cereći. Da kojim slučajem nije imao ušiju cerek bi mu glavu prepilio na pola. Točno po ekvatoru.

– Pa, zvali ste me – rekla je Stela. – Viknuli ste Stela! Stela! Stela! Točno tako – rekla je, iako, barem što se intonacije tiče, uopće nije bilo tako, a kamoli točno.

– Znači, čula si da te zovem, ha?

– Naravno da sam čula. Ne znam tko nije, kad ste se derali kao da vas kolju.

Matiša se skamenio.

– Šta si rekla?! – upitao je drhtavim glasom.

– Rekla sam da sam čula kako me zovete.

– Ne to, ono drugo.

– Rekla sam da ste se derali kao da vas kolju, jeste na to mislili?

– Tko me kolje?! – uzviknuo je Matiša, odjednom mrk kao mrki medvjed.

– Ma nitko, šefe, to se samo tak kaže – požurila je objasniti Stela. – Mislim, kad se netko dere, ne? Kao što ste se vi, šefe, ne? Malo prije, ne?

– A tko bi me to na primjer klao, kad bi me klao? – nije se dao Matiša.

– Pa, na primjer… – rekla je Stela, ali joj baš ni jedan primjer nije padao na pamet. A ni u blizinu. Pa se još malo zamislila: – Na primjer… Na primjer… – A onda joj se ukazalo, samo od sebe, baš kao nekima Gospa, pa je veselo ciknula: – Četnici!

Blago nama da ih imamo. Uvijek tu negdje. Pa da ih izvučemo kad zagusti. Odnosno, po potrebi.

– Četnici?! – zaprepastio se Matiša. Jer čuo je on već priče kako ih ovdje, u našem nacionalnom informativno-političko-kulturnom tjedniku još uvijek ima.

– Ili ustaše! – dosjetila se Stela.

A Bogu hvala i njih se nađe. Kad zatreba. Jer najvažnija je ravnoteža.

– Ustaše?! – zaprepastio se Matiša još jednom (iako je već bio zaprepašten, pa nije baš logično, ali eto…), ovaj put još i više. Jer ustaše su, na neki način, ipak naši, onako neslužbeno doduše, ali ipak. Pa je podigao ruku i viknuo: – Čekaj malo! – Iako je Stela cijelo vrijeme sasvim mirno stajala. – Jel četnici, jel ustaše?

“O, ne!”, pomislila je Stela. “Opet nekakav test! Pa ovo je gore nego kad sam išla u školu. Tamo se barem moglo prepisivati.” Pa je slegnula ramenima i rekla: – Svejedno.

– Šta?! Tebi je to svejedno?! – zaurlao je Matiša. – Ti bi da mene kolju i to svejedno tko?!

– Pa, ovaj… – pokušala je objasniti Stela, ali je na pokušaju i ostalo.

– Mhm – mhmnuo je urednik Kulture, jer ga je sad ova blesača natjerala da se prisjeti svih onih Prvih majeva i Dana Republike i Dana mladosti, a kasnije Malih i Velikih Gospi, i sličnih što blagdana što državnih praznika uoči kojih se u njegovom kraju tradicionalno klalo sve što je blejalo ili meketalo. A jadni je Matiša, ni kriv ni dužan, bio rođen s jednom velikom, za njegov zavičaj sramotnom i neoprostivom manom, koju je cijeli svoj život teglio sa sobom te ju je, katkad s više a katkad s manje sreće, uspijevao držati u najvećoj tajnosti. Naime, od same pomisli na krv, Matiši je dolazilo da se istoga trena ispovraća, a od mirisa pečene janjetine dobivao je proljev bez da i jedan jedini zalogaj uopće približi ustima. A bio je tu i taj grozni san. Prava noćna mora iz djetinjstva. A ide otprilike ovako: njih trojica, to jest Matišin ćaća Antiša i ćaćin ćaća Matiša, po kojem je i Matiša dobio ime (sasvim nebitno za ovu priču, ali u Matišinoj je familiji, kao i mnogima iz istog kraja, bio takav nekakav običaj da se svi muškarci zovu naizmjence to jest Antiša i Matiša, kako bi već koji došao na red, pa je tako ćaća ćaćinog ćaće opet bio Antiša, pa ćaća ćaće ćaćinog ćaće Matiša, a njegov ćaća Antiša, a njegov opet Matiša, a od ovog Antiša, pa Matiša, pa Antiša, pa… itd, itd, itd. Dakle:) kleče njih trojica oko malog bijelog janjeta, koje se svo trese od užasa jer je nepunih deset minuta ranije (iako tako malo janje, naravno, ne zna gledati na sat) na svoje oči vidjelo što mu se dogodilo s rođenom sestricom pa zna da to isto i njega sada očekuje, a mali Matiša guta velike komade pljuvačke i potajno žmiri i moli se dragom Bogu da sve ovo što prije svrši pa da pobjegne iza štaglja i tamo se do mile volje ispovraća, kad začuje svog dida Matišu kako kaže njegovom ćaći Antiši “Vrime mu je da i on šta prikolje!”, na što njegov ćaća Antiša kaže “Bogami, ćaća, imaš ti pravo. Još malo pa će i krizman bit, a nije još ništa prikla!”, pa osjeti Matiša kako mu nešto guraju u ruke, pa zaškilji na jedno oko i vidi da je to nož, golema nožina zapravo, i još k tome sva krvava, i odjedanput nema pokraj Matiše nikoga, ni ćaće ni ćaćinog ćaće, samo on i to malo bijelo janje i taj veliki krvavi nož, i kaže mu janje “Nemoj me zaklat, ispunit ću ti jednu želju!”, al Matiša nekako zna da se janje to s njime zajebava, jer nije janje zlatna ribica, nit je život bajka, pa hvata onu nožekanju i podiže je visoko u zrak i taman da će zamahnuti prema janjetu kad se dogodi nešto i stvari zamjene mjesta i sad je Matiša to janje koje leži na zemlji, a janje je on, to jest Matiša, i zamahuje onim istim krvavim nožem dolje prema njemu, i kolje ga, kolje, kolje…

– Šefe! Šefe, jel vam dobro? – zabrinula se Stela vidjevši kako se urednik Kulture pred njom koprca čvrsto zatvorenih očiju, usput još i mijenjajući boje poput semafora. Doduše, nekog specijalnog i još neizmišljenog semafora, koji umjesto crvene, žute i zelene ima samo zelenu i bijelu. Pa je tako i Matišino lice bilo čas zeleno, čas bijelo, čas zeleno, čas bijelo.

– Da vam donesem malo vode? – ponudila se Stela.

Matiša je tada polako otvorio oči i protresao glavom kao labrador kad izađe iz vode. “Jebemti Prvi maj! I jebemti Dan Republike! I Malu i Veliku Gospu!” pomislio je, a odmah zatim i “Šta ova glupača radi u mojoj kancelariji?” A onda se prisjetio.

– E pa ako sam se već derao kao da me, kako ti kažeš kolju, a za kog vraga onda nisi došla?! – zaurlao je.

Sad je pak na Steli bio red da se zbuni.

– Kako nisam došla? – iskreno se začudila. – Pa zar nisam ovdje? Zar me ne vidite? Zar sam postala prozirna?! – zakreštala je. – Utvara?! Duh?!

– E, ako te baš zanima, imaš velike šanse da uskoro postaneš i utvara i duh, barem kad je ova redakcija u pitanju! – viknuo je Matiša, kuckajući čačkalicom po fasciklu koji se nalazio pred njim.

Stela nije imala blage veze o čemu ovaj melje, ali nekako je instinktivno osjećala da se ne radi ni o čemu dobrom.

– O čemu vi to, šefe? – upitala je oprezno i sa, za svaki slučaj, stišanom kontramutacijom.

– O ovome! – Matiša je zgrabio fascikl i tresnuo ga Flisss! ravno pred Stelu.

– Što je to? – upitala je Stela, iako je vidjela da se radi o fasciklu.

– To se i ja pitam! – zagangao je Matiša, iako je Stela znala da i on sasvim sigurno vidi da se radi o fasciklu. “To što mu smrde noge, ne znači da je ćorav”, pomislila je.

– Dajte da pogledam – rekla je pa zaokrenula fascikl za sto osamdeset stupnjeva i pročitala što je pisalo na prvoj strani. A pisalo je MESAR S PREKRATKIM NOŽEM, i ispod toga STELA SVILIČIĆ, i sve skupa slovima tipa Ariel veličine fonta 24, i sve skupa poboldano. Drugim riječima rečeno, u fasciklu je bio njezin najnoviji roman. Kratki roman. Novela.

– Pa to je moj roman! – uskliknula je Stela.

Urednik Kulture složio je facu kao da je upravo eksao ono što ostane u tegli nakon što se pojedu svi ukiseljeni krastavci.

– Roman, kažeš? Roman?!

– Da, roman – rekla je Stela. – Mesar s prekratkim nožem. O ubojici koji daje oglas u novine “Mesar kolje po kućama, alat nosi sa sobom” pa se ljudi javljaju na oglas, a to su uglavnom stariji ljudi koji više ništa ne mogu sami zaklat jer su već stari i nemoćni pa im treba pomoć, i onda taj lažni mesar kolje njih i krade im novac i nakit i vrijedne slike i skupocjene tepihe i tak to, a jednog dana dođe u kuću nekog isto tak starog i nemoćnog ali debelog tipa…

– A šta ti imaš protiv debelih, ha? – prekinuo ju je debeli Matiša smrknuto.

– Ništa, šefe, časna riječ! – odgovorila je Stela brzo. – Ovaj je – kucnula je svojim dugim crvenim noktom po fasciklu – debeo samo radi postizanja efekta napetosti, ne? Inače bi bio skroz mršav, časna riječ!

– Mhm – oglasio se Matiša, po čemu je Stela zaključila da je time ova stvar riješena, pa je mogla nastaviti.

– Dakle, taj lažni mesar naleti na jednog debelog tipa, onak strašno debelog pa ga ne može ubit jer mu je nož prekratak. Mislim, tip, taj debeli, ima debelo salo, ne? Mislim, poanta je u tome da je salo tog tipa deblje, to jest duže od oštrice mesarovog noža i…

– I kažeš, to je roman?– prekinuo ju je Matiša, nevoljan da sluša o noževima i svemu tome.

– Pa da. Kratki roman. Novela – rekla je Stela. – Nešto kao krimi-novela. Novela-napetica, ne? Kak vam drago.

– Ahm – ahmnuo je Matiša. – Ovo je znači jedna napeta novela? – Zaklatario je glavurdom. – Khm – khmnuo je zatim. – A šta ti je tu napeto, ako smijem pitat?

– Što je napeto? Pa na primjer, to kad taj lažni mesar koji je u stvari ubojica krene ubijat onog strašno debelog tipa, pa mu zabije nož a tip ništa, mislim živ je i sve, osim što se dere kao da ga kolju, kao što ste se i vi ono malo prije derali, osim što njega zaozbiljno kolju, ne, iako očigledno ne onako kako bi trebalo, ne, a mesar to jest ubojica gura taj svoj nož najdublje što može, onak do drške, ne ide dalje, al debeli tip ima debelo salo, kao što sam već rekla, tako da je mesarov nož prekratak, pa…

– Dobro dobro dobro – prekinuo ju je Matiša, jer mu je odjednom zaleptiralo u želucu i slapovi pljuvačke nahrupili u usta. – A kako ti se ono zvala prošla novela-napetica?

– Otrovni grincajg – ispalila je Stela kao iz topa. – Tu se radnja zbiva na tržnici gdje jedna baba…

– Prije toga si mi donijela još jednu, jel tako?

– Još dvije! Tajna tajnog prolaza…

-Ahm, da.

– … i Smrdljiva smrt. To je bila ona o ubojstvu u ribarnici. Ali ni jednu mi niste objavili.

– Stela Stela Stela, cccccc – zacoktao je Matiša, odmahujući glavurdom. – Stvarno postaješ duh. Postaješ prozirna. Uskoro će svi gledati kroz tebe, razumiješ?

Stela nije razumjela. Pa je to i rekla. Rekla je: – Ne razumijem.

– Da budem jasniji?

– Pa ako vam nije problem…

– Ovo što ti pišeš nisu nikakvi romani! – zagrmio je Matiša. – Ni kratki, ni napeti, ni krimi! – A onda je shvatio da ga osoba na koju se upravo dere i koja ovog trena stoji pred njim, ama baš ništa ne razumije. Što bi rekao onaj njegov Stipe Pletivuna “Ko da zidu govoriš”. Pa je izvadio čačkalicu iz usta i blago rekao: – Ajde sad ponavljaj za mnom. Ovo nisu romani… No, ajde ponovi, šta čekaš?

Pa je Stela ponovila: – Ovo nisu romani.

A Matiša: Ovo nisu romani.

Pa Stela: – Ovo nisu romani.

– A sad skupa sa mnom – ubacio je Matiša baš kao što bi ubacio npr. Aki Rahimovski usred koncerta Parnog Valjka, osim što je Matiša izgledao kao da je dva do tri takva Akija progutao jutros za doručak. Pa su neko vrijeme mantrali zajedno Ovo nisu romani, ovo nisu romani, a Matiša je podizao i ritam i decibele, dok na kraju oboje nisu vikali, on svojim ganga-krš-baritonom, a ona svojim kontramutiranim ultrasopranom Ovo nisu romani! Ovo nisu romani! Itd, itd, itd… Sve dok Aki Matiša nije podigao ruku u znak stop i zaurlao: – Jel ti sad jasno?! To što ti pišeš to je… To je… To nije ništa! N! I! Š! T! A! Ništa! Razumiješ?!

Cin-cin ciin, cin-cin ciin, cin-cin-cin-cin-cin ciiin!

U sljedećem trenutku Stela je zarevala kao magare. Magare s kontramutacijom. Pa je tako revući rekla: – Znači, dat ćete mi otkaz?

– A kako da ti dam otkaz kad imaš strica?! – uzviknuo je Matiša i slomio čačkalicu.

– Imam ih trojicu – rekla je Stela i istog trena prestala revati, pa si je rukavom košulje dotjerala sjenilo na očima (a usput je osjenčala i komad rukava), a onda nekoliko puta snažno šmrknula pospremivši si sve svoje šmrklje natrag u sinuse. – Na kojeg ste točno mislili? – upitala je Matišu.

– Svejedno je. Stric je stric – odgovorio je urednik Kulture uz duuuuuuboki uzdah, nakon čega je promrmljao jedno skroz nerazumljivo Mnjgljnfghhh, nakon čega više nije rekao ni riječi.

Nego je samo sjedio i šutio i zurio u uramljenu sezonu 2003/2004.

Dok je Stela stajala i šutjela.

Dok su zvučnici zvončićali.

I dok se Božić približavao.

Sve bliže.

I bliže.

A onda se Stela nečega dosjetila pa je zacvrkutala: – Šefe, kak se zvao onaj jednooki?!

Začuvši falsetirani kontramutirani i skoro neljudski glas, Matiša se prenuo iz… iz tog nečega u čemu je već bio prije nego se prenuo, pa se sad zabuljio u Stelu kao da su ga tog trena probudili iz kome, neke višegodišnje, neke trnoružičaste na primjer, pred kraj koje se Stela tek bila rodila, pa je do sada nije stigao upoznati. A u međuvremenu je zaboravio kako se izgovaraju riječi. Pa je uspio ispustiti samo jedno: – A?

– Onaj s jednim okom?! Na čelu?! Po kojem su kasnije nazvali knjigu?!

“Jel to ona mene zajebava?” pomislio je Matiša, ali u njemu više nije bilo ni snage ni volje da se svađa. – Idi – rekao je iznemoglo. – I piši – dodao je. – Nešto s božićnom tematikom.

Cin-cin ciin, cin-cin ciin, cin-cin-cin-cin-cin ciiin!