Tko je ubio Djeda Mraza? | Magda Kraus

22. Privedeni osumnjičeni ili vremeplovizacija u đačke dane, jedno neobično začeće, o pušenju (jer ta je tema danas IN), seoba Slavena (dajdžestirana verzija), ponešto o starom a ponešto i o novom papi, te jedno uskrsnuće

Iako je Osnovna škola Metije Gupca (koja je u posljednjih petnaestak godina itd…) imala dvije učionice, za nastavu se koristila samo jedna, iz prostog razloga pomanjkanja sirovina, to jest deficita đaka, jer su se i Zagorci, nekada poznati po legendarno visokoj natalitetnoj stopi, odnedavno ugledali na po tom pitanju prilično mizeran hrvatski prosjek. I sad je ta učionica bila puna. Doduše, ni ona druga nije zjapila prazna, jer je od poda do stropa bila zatrpana građevinskim materijalom preostalim od gradnje obližnje crkve, vrećama umjetnog gnojiva poljoprivredne zajednice u osnivanju (osnivanje je trajalo već skoro punih sedam godina) te traktorskim dijelovima, većinom neispravnim.

Dakle, učionica je bila puna, a bila je puna zato što su, uz onih nekoliko službeno privedenih lica, mnogi priveli sami sebe, ne želeći ni za živu glavu propustiti jedan ovoliko rijedak i uzbudljiv događaj, od kojeg je rjeđi i uzbudljiviji možda bio tek onaj kad je Violeta, polusimentalka obitelji Šćukanec, otelila tri praščića (za što je neslužbeno bio optužen sada pokojni Coce, iako je tehnička izvedba tog neobičnog začeća do dan danas ostala totalno nejasna). Dakle, ugurali se svi u đačke klupe, službeno privedeni naprijed (s lijeva na desno, to jest od prozora prema vratima, Katica Kralj, velečasni Zlatko Sudac, Stevo Tanjurača, Franjo Šeničnjkak alias Ludi Franc, te Barica Salopek Cingulaš) a samoprivedeni iza, skvrčili koljena, povili kičme i uvukli trbušine, već tko je koliko bio vješt u gimnastici, pa se vrte na sve strane, kao da su se samim činom zaposjedanja đačkih klupa vremeplovizirali u đačke dane. Osim Ludog Franca kojem je ovo ionako bio prvi dolazak u školu uopće. I osim što je netko, tamo u trećoj klupi do vrata, odmah pripalio cigaretu.

– Ovde su cigaretlini zabranjeni, gasi to! – viknuo je policijski narednik Stjepan Ćuk, baš nekako u istom trenutku u kojem je inspektor Srećko Stolnik pokraj njega zabio sebi cigaretu u usta spremajući se kresnuti šibicu i pripaliti, pa je sad zbunjen zastao i zabuljio se u okruglastog dudeka.

– Vi, gospon inspektor, slobodne si ga vužgajte, to se na vas ne odnosi – rekao je Štijef, pa je viši i samostalni tako i postupio.

– Je, kaj je sad pa to, diskremenacija?! – pobunio se opomenuti iz treće klupe.

– Je, ni to nikakova diskremenacija, neg je ovo tuj – Štijef je pokazao rukom učiteljski stol za kojim su sjedili on, Stela i Stolnik – mesto za pušače, ne, a ono tam – istom rukom prema preostalom dijelu učionice – gde ti sediš, je mesto za nepušače, ne?!

Onda se nesuđeni pušač iskoprcao iz svoje klupe te uzeo stolicu na kojoj je do tada sjedio, s namjerom da se premjesti bliže ploči, ali mu je lokalni policajac rezolutno zapovjedio da sjedne natrag i ostane gdje je, uz dodatak da će mu u protivnom prvom prilikom prekontrolerati opremu za auto a naročito rezervnega ketača, za koji je Štijef itekako dobro znao da ga ovaj nikad nije ni imao, što je bio više nego dovoljan argument za apstinenciju. Ali ne i za jamranje, koje se brzinom svjetlosti proširilo i na ostale potencijalne pušače, za koje se ubrzo ispostavilo da ih je barem dvostruko više od nepušača, te je situacija zaprijetila da se izrodi u ugrožavanje osnovnih ljudskih prava.

Štijef se, tražeći pojačanje, okrenuo prema Stolniku, koji se već i sam počeo vrpoljiti jer mu cigareta odjednom više nije prijala, a nije znao kako da je se riješi.

– A da se mi ljepo prebacimo kod mene u Euro?! – zagrmilo je tada iz prvog reda, a sve okolne glave se s odobravanjem okrenuše prema šarenoj laponskoj kapi. – Šta da đabe trpimo, kad se tamo more pušit kolko god ko oće, a moće se i nešto popit!

Iako je došao iz usta valjda jedine osobe kojoj je klupa u kojoj je sjedila bila taman po mjeri, prijedlog je bez glasanja jednoglasno prihvaćen, a kad je trenutak kasnije Ludi Franc iz čiste znatiželje pritisnuo zvonce, svi su zacičali od radosti te junački zastrugali stolicama sa željom da što je brže moguće napuste ovo užasno mjesto zvano škola. Svi osim Steve Štijefa Laponca koji je sasvim polako izašao posljednji.

– Što je Stevi? – upitala je Stela zabrinuto.

– Žao mu Coce – rekao je Štijef Okruglasti Policajac, koji je u dubini duše i sam dijelio imenjakovu tugu.

A Stolnik je slegnuo ramenima, zadovoljan činjenicom da mu cigareta opet paše, i da je ono malo prije bila tek prolazna slabost.

I tako su Slaveni izveli još jednu seobu, ovaj put u poprilično skraćenoj verziji, jer su na putu do novog staništa, umjesto visokih Karpata i tko zna kojih još sve planina, trebali prijeći tek jednu cestu lokalnog karaktera i one tri betonske stepenice na ulazu u buffet.

Desetak minuta kasnije Euro je bio krcat kao nikada ranije i već sasvim propisno zadimljen, a svatko novi tko bi ušao prvo bi umočio prste u friško instaliranu škropionicu, kao da je najnormalnija stvar na svijetu da se jedna takva nalazi u nekom buffetu, a onda bi ih i oblizao također na najnormalniji mogući način. Ludi Franc je već vozio reli oko stolova Brrrrm brrrrrrrrm brrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr na opće oduševljenje svih nazočnih, s izuzetkom onih kojima bi u prolazu nagazio na nogu, i onih koje bi u prolazu gurnuo baš u trenutku dok su čašu ili flašu, već kako je tko uobičavao, prinosili ustima. I sve skupa je pomalo sličilo kakvom koncertu na kojem je Ludi Franc imao ulogu predgrupe, koja je trebala zagrijati publiku, sve dok se neoprezno nije zabio u Štijefa Laponca kojem su zamalo popadali gemišti s limene tacne koju je nosio naručiteljima (iako je i sam pripadao grupi službeno osumnjičenih, dopušteno mu je da prije početka finalnog dijela istrage raznese piće, što je i učinio, svima osim velečasnom Sudcu na kojeg se izgleda ozbiljno naljutio). Pa je uz, za njega neuobičajenu psovku, izazvanu emotivnom krizom i grizodušjem zbog one kako mu se sada činilo idiotske oklade, zviznuo Francu šamarčinu, tako da je ovaj odmah zatrokirao, baš kao da je ostao bez benzina. Te se napokon mogla čuti i glazba iz mini-linije postavljene na polici iznad šanka, između nikad otvorene flaše vinjaka Trenk s jedne strane i jednako nevine flaše Ajerkonjaka s druge.

– Cin-cin ciin, cin-cin ciin, cin-cin-cin-cin-cin ciiin!

– A kaj sem ja kriv?! – zaderao se luđak poput… poput luđaka. – Si znaju da su mi kočnice otišle vrit!

– Franc, daj se zgasi već jemput! – doviknuo je netko.

Onda je inspektor Stolnik ustao i počeo kuckati po stolu.

– Molim nazočne za malo pažnje…. Molim nazočne…

Ali nazočni ga nisu šljivili ni za suhu šljivu. Sve dok nije ustao i Štijef, potegnuo službeni pištolj iz korica i uperio ga u zrak s ozbiljnom namjerom da opali hitac upozorenja. Što je srećom primijetio vlasnik Eura pa skočio prema njemu i povikao: – Jes ti normalan, imenjače?! Pa probićeš mi lamperju na plafonu, a tek sam je ljetos metno!

Pa umjesto da opali u zrak, koji je završavao dva metra dalje u stropnoj lamperiji, Štijef je pištolj primio za cijev, sada s namjerom da raspali drškom po stolu. U čemu ga je ovaj put spriječio Stolnik.

– Štijef, pobogu, lakše malo s tim pištoljem.

Pa je Štijef izvadio okvir s mecima i onda napokon zalupao. Dum dum dum!

A onda je prasnulo.

Srećom, ne iz pištolja, koji je ionako bio prazan, već se raspao Štijefov prsten, onaj komad šalice za kavu koji mu je sve vrijeme bio zaglavljen na kažiprstu desne ruke. Prasnuo je i prstenova se družina razletjela u tisuću (ma, tko bi točno pobrojao?) komadića, tako da nitko od prisutnih, s izuzetkom naše trojke, nikad nije ni saznao što je zapravo prasnulo.

– Fala Bogu dragomu – promrmljao je Štijef zahvalnicu svevišnjemu, i tu se priča o neobičnom prstenu završila.

I jedino se tjedan dana kasnije najstariji član obitelji Šćukanec, prababa Rezika, koja je te večeri sjedila za najbližim stolom, žalila da je neštu bocka vu terbuhu, pa su je za svaki slučaj (ili, vjerojatnije, za praksu mladom kirurškom asistentu) operirali i u želucu pronašli nekoliko medicinskoj struci neobjašnjivih komadića čistog porculana, o čemu su izvijestile sve dnevne novine, a snimljena je i reportaža za Dobro jutro, Hrvatska.

– Mir, mir, mir! – zaroktao je oslobođeni dudek kroz svoje zagorsko grlo, a kad su se prisutni primirili i kad je vlasnik Eura prestao biti konobar i opet postao jedan od službeno osumnjičenih, rekao je: – Hvala lepa. Reč ima gospon inspektor Sre… Gospon inspektor! – pa je pištoljem pokazao tko je taj gospon inspektor, kao da ga nije već predstavio malo prije prijeko u školi i kao da su prisutni svi redom debili koji bi mogli pomisliti da je gospon inspektor na primjer ova mršava, zblajhana plavuša u minici i štiklama, ili da je to možda Štijefovo drugo zanimanje.

Kad se Štijef strovalio natrag na stolicu, inspektor Stolnik je ustao, rekao: – Hvala, Štijef. Stajao tako nekoliko trenutaka, pa se predomislio i ponovo sjeo.

– Khm. Dakle, ovako – rekao je zatim. – Imamo slučaj pokušaja ubojstva…

– Pardon, gospodne inspektore – prekinuo ga je Stevo Tanjučara svojom dubokom basinom. – Kako to mislite pokušaj?

– Kaj Mirko još ni vmerl? – ubacila se odmah i Barica Salopek Cingulaš.

– A ti bi, droco jena, štela da je, ha?! – povikala je Katica Kralj, koja ju je, iako šepava na jednu nogu, jako dobro čula.

– A ti ne bi, ha?! – uzvratila joj je na isti način i s istom količinom decibela Barica.

– Faljen Isus i Marija! – uzviknuo je kao u zanosu velečasni Sudac, iako suha grla zbog čega je svako malo prijekorno pogledavao prema vlasniku Eura, poprativši svoje riječi prigodnim pokretima desnice ruke, na skroz isti način kako je to činio stari papa na video-kazeti Papa u Hrvata – 2. dio.

A od tolike buke i Ludi je Franc došao k sebi, to jest, naravno da nije, jer je takvo što kod luđaka nemoguće, ali oporavio se od onog laponskog šamara pa je sada opet bio spreman za vožnju. Kresnuo je svog nevidljivog Golfa peticu i nastavio naprasno prekinuti reli oko stolova. Brrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr!

Stolnik je ostao otvorenih usta, Štijef si je trljao oslobođeni kažiprst, a Stela je, stisnuvši na trenutak pauzu na digitalnom Japancu, promrmljala: – Ovdje su svi ludi.

– Slušaj, imenjače! – zagrmio je opet mini vlasnik maksi glasa, obrativši se lokalnom policajcu. – A da nisu kojim slučajem u bolnici popravli one njiove aparate, a?!

– Je je, a ko bi ih popravil? – uzvratio je imenjak protupitanjem. – Uostalom, imenjače, znaš i sam da nemaju dost kreveta, ne, pa kaj im više pacjentof rikne, to im je bolše, ne?

Brrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr!

“Kako bi u ovakvoj situaciji reagirao De Niro u Mad Dogu?” pomislio je inspektor Stolnik frustrirano, i dalje otvorenih usta zureći u cirkus ispred sebe, pa je nakon kraćeg razmišljanja zaključio da bi De Niro vjerojatno napravio isto što je napravio i on, drugim riječima – ništa.

– Tišina! – zaurlao je tada inspektor Stolnik, iznenadivši u jednakoj mjeri i sebe i sve okupljene.

“Isuse, kak mu dobro stoji kad ovak vikne!” pomislila je Stela udivljeno.

A u Euru je sve zamrlo. Računajući i mini-liniju. I da kojim slučajem nije bila zima, nego bilo koje od preostala tri druga godišnja doba, mogla bi se i muha čuti, takva je tišina zavladala.

– Gdje sam ono stao? – upitao je Stolnik zbunjen ovim reakcijama, to jest i svojom i ovdje prisutnih.

– Kod pokušaja ubojstva – došapnula mu je Stela.

– A da – prisjetio se viši i samostalni pa je nastavio: – Dakle, činjenica je da je netko pokušao ubiti Mirka Kralja!

– Ma, on je već mrtav! – nepopustljivo je zabrundao Stevo Šarena Laponska Kapa, odmahujući rukom baš kao da je upravo čuo najveću glupost na cijelome svijetu.

– I ja mislim da je – složio se Štijef, vraćajući spremnik s mecima u dršku službenog pištolja, a onda i službeni pištolj u službenu futrolu (koja mu je bila pričvršćena o službeni pojas, skupa sa svim onim ostalim službenim).

– Mora bit! – uzviknula je šepavogluha Katica Kralj.

– To i ja velim! – podržala ju je njezina suparnica Barica Salopek Cingulaš.

Brrrrrrrrrm!

– Dobro. Dobro. Dobro! – uzviknuo je Stolnik iziritirano, raširivši ruke kao novi papa kad u nedjeljno jutra gimnasticira na svom prozoru u Vatikanu. – Neka vam bude! Netko je ubio Mirka Kralja! Je li tako?!

– Tako je! – povikali su skoro svi prisutni u jedan glas.

– Nije tako! – zagrmilo je tada, iz smjera ulaznih vrata.

Iiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii! – zakočio je Ludi Franc.

I na trenutak ili dva opet se mogla čuti ona ista muha, samo da je bilo neko drugo godišnje doba.

A tamo, kod vrata, stajao je (pomalo se ljuljajući) krupan muškarac, neobrijanog lica i frizure na kojoj bi mu pozavidio svaki prosječni panker.

– Niko ni ubil Mirka Krala! – riknuo je on.

– Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaa! – zavrištale su unisono Katica i Barica.

– Tko je sad ovaj? – upitala je Stela Štijefa, koji je zblenuto buljio prema pridošlici.

– Pokojni Mirko! – uzviknuo je velečasni pa se još jednom prekrižio.

– Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa! – zavrištala je tada i Stela. Od čega su se rasprsnule čak tri čaše na okolnim stolovima.

(Pokojni) Mirko Kralj ne voli:
1. kad mu Katica, njegova žena, uz juhu umjesto soli podmetne šećer a on to ne primijeti
2. kad Barica, njegova ljubavnica, za vrijeme seksa viče Oh, Alfonso! i Ah, Rodrigo!
3. kad mu sapun za brijanje padne na pod pa je poslije pun kojekakvih mrvica

A voli:
1. kartati belu za novac
2. njuškati žuto iz ušiju
3. prisjećati se kako je pokojni Coce naskakivao na podvedene mu prasice