Tko je ubio Djeda Mraza? | Magda Kraus

8b. Policijski narednik Stjepan Ćuk ili odbor za doček zvan Štijef, svatko se češe gdje ga svrbi, te iskrena zadivljenost novom tehnologijom

– Evo nas – rekao je inspektor Stolnik u trenutku dok je crveni Golf trojka, skupa sa zelenim zadnjim lijevim blatobranom, svojim ćelavim gumama proklizao pokraj plave limene ploče na kojoj je bijelim slovima pisalo DONJI MALI.

Stela je rastvorila torbicu u potrazi za digitalnim Japancem, te ga je uspješno pronašla nakon svega par minuta, taman koliko je bilo potrebno da se dovezu do seoskog trga, to jest u trokut između škole, birtije i crkve.

– Odbor za doček već je tu – rekao je inspektor Stolnik zaustavljajući automobil. A odbor se sastojao od samo jednog okruglastog dudeka u policijskoj uniformi koja mu je istovremeno bila i premala i prevelika, u svakom slučaju napeta preko onog dijela tijela koji se, dok je dudek bio još sasvim malo dijete, nazivao strukom (jer krojači policijskih mondura vjerojatno nemaju okruglih krojeva), a predugih rukava i još dužih nogavica (jer se valjda ni rukavi a ni nogavice na policijskim odorama ne smiju podvrnuti). Uz to, na glavi je iz sasvim neopravdanih razloga nosio definitivno premalu službenu kapu. Koju je svako malo skidao (odizao?) da bi se mogao počešati po strništu koje je na skroz amaterski način glumilo frizuru.

“Dvjesto devetnaest – domaća svinja”, pomislio je inspektor Stolnik i automatski nastavio, “razred – sisavci, red – parnoprstaši, porodica – svinje. Životinja uzgojena od divljeg oblika. Ima veliku glavu i dulju njušku koja je na vrhu pločasto proširena i ima nosne otvore. Na kraćim nogama ima po četiri prsta. Rep joj je kratak. Naraste do jedan i pol metar u duljinu i dosegne težinu od 150 kilograma. Plašljiva je iako mužjak može biti i agresivan. Hrani se kao pravi svežder – biljnom hranom i travom, plodovima, a snažnom njuškom kopa i traži uz korijenje kukce i njihove ličinke. Proždrljiva je životinja i vrlo brzo raste. Uzgaja se zbog mesa, masti, kože i čekinja.”

– Dobar dan, ja sam inspektor Stolnik iz Policijske uprave – rekao je formalno inspektor Stolnik iz Policijske uprave, drmnuvši prije toga dvaput vratima auta (prvi put neuspješno, drugi put uspješno ali uz pomoć noge).

– Dober den, gospon inspektor! – zaroktao je okrugli, dok mu se glas borio između hrvatskog kakav se uči na satovima hrvatskog jezika u Srednjoj policijskoj školi i hrvatskog kakav se govori u blagobrežuljkastim područjima Hrvatskog zagorja, to jest književnog zagorskog jezika. A koristeći se tim jezičnim standardom, riječi je dozvoljeno izgovarati na dva načina: ili grlom prepunim otečenih mandula ili ustima u kojima se drži krumpir srednje veličine (a može i dva manja). Usput si je popravljao opasač koji mu je opterećen službenim pištoljem, službenim pendrekom, službenim lisicama, službenom prometnom palicom (poznatijom pod nazivom kuhača), službenom futrolom za rezervni spremnik i službenom motorolom, non-stop klizio niz trbušinu.

– Možete ga zvati Srećko! – zacvrkutala je Stela, nakon što je svojim štiklama napravila prve rupice u seoskom snijegu.

Dudek i Stolnik su se trgnuli istovremeno, iako iz sasvim različitih pobuda.

– Khm, da, svakako, možete me zvati Srećko – procijedio je viši i samostalni ispruživši ruku.

– Ti bokca, kakav glas! – zaprepastio se okruglasti, zabivši si mali prst u uho gdje ga je nekoliko puta žestoko zavrtio, a zatim ga hitro izvukao van, obrisao o uniformu, te zajedno s ostalim prstima zgrabio Stolnikovu ponuđenu šaku i srdačno je prodrmao. – Joj, kak ste vi topli! – rekao je Stolniku, a buljeći u Stelu.

– Ovo je gospođica Stela Sviličić iz Hrvatskog tjedna – rekao je inspektor Stolnik.

– Iz Hrvatskog tjedna?! Ti bokca! – zakrumpirao je dudek, premjerivši Stelu kao da odmjerava kakvo grlo krupnog zuba na stočnom sajmu, prije nego otpočne cjenjkanje. “To bi bile potrebne fest toviti prije klanja”, zaključilo je iskusno oko trgovca stokom.

– Stela, drago mi je – reklo je grlo. – A vi ste policajac, ne?

– Policijski narednik Stjepan Ćuk! – ukočio se dudek kao da stoji pred ministrom spreman na svoja široka prsa primiti primjereno odlikovanje. Iako se, ruku na srce a gledano okom objektivnog promatrača, ta ukočenost i nije nešto naročito primjećivala, isto kao kad bi se, iz nekog razloga na primjer, ukočila kakva nogometna lopta. – Al me možete zvati Štijef!

– Znači, kolega Štijef? – oglasio se trenutno sasvim zanemareni i u drugi (treći, četvrti…) plan gurnut viši i samostalni.

– Neee neee, same Štijef. Bez kolega – ispravio ga je dudek. – Tak me si zoveju – pojasnio je zatim.

– Štijef, baš slatko! – veselo je zakontramutirala Stela.

“Baš šteta kaj je tak oglodana”, pomislio je okruglasti policajac. – Fala, gospodična! – uzvratio je glasno i ponosno, kao da je u najmanju ruku patentirao to ime, i još je pokušao izvesti nešto kao naklon, od čega mu je uspjelo tek vrhom brade dodirnuti prvi u dugom nizu svojih podbradaka. – A moj šef mi je rekel Čuj Štijef, kad dojde ovaj iz Zagreba, a to je mislil na vas gospon inspektor…

– Srećko – ubacila je Stela.

– A je, Srečko. Rekel je On bu ti šef ko kaj sam ti i ja šef i njega buš slušal ko kaj i mene slušaš. Je ti to jasne, Štijef? A ja sem rekel Je, šefe, se mi je jasne! A on je rekel Kam god bu on išel, a to je pak opet mislil na vas gospon inspektor Srečko, tam buš i ti išel. Kaj god bu te pital, to buš mu odgovoril najbolše kak znaš. Kaj god bu ti naredil, to buš izveršil kak na vojnoj vežbi. Ak ti veli odi tam, išel buš tam. Ak ti veli dojdi sim, došel buš sim. Ak ti veli da ga nosiš na leđima, ti buš ga nosil. Ak ti veli da mu ga moraš popu…

– Dobro dobro, Štijef – prekinuo ga je Stolnik u posljednji trenutak. – Koliko sam shvatio, vi ste mi stavljeni na raspolaganje.

– Je, tak je. Mi sme vam na raspolaganju! – potvrdio je Štijef svečanim tonom. – Morete se zmenom raspolagat kak god vam drago!

– Znači, Donji Mali je vaše područje djelovanja? – ubacila se Stela baš u trenutku kad je inspektor Stolnik otvorio usta s namjerom da još nešto kaže.

– Pa jeee – rekao je Štijef, koordinirano si jednom rukom podigavši kapu a drugom se žestoko počešavši po tjemenu, a onda si je vratio kapu na glavu, odnosno na onaj mali dio tjemena koji je jadna uspjela pokriti, pa se tad s jednakim žarom počešao i između nogu.

Svatko se češe gdje ga svrbi pala je Steli na pamet još jedne mamina poslovica. “A ovog očigledno svrbi glava”, pomislila je zatim, a onda slijedeći pogledom Štijefovu ruku namijenjenu češanju, malo porazmislila pa zaključila “Dvije glave”.

– Zapravo, to vam je moj, kak bi se reklo, rajon, ne? – pojasnio je Štijef pa je, pokazujući uokolo rukom (zapravo, samo rukavom, jer mu se zbog dužine istog ruka nije ni vidjela), dodao: – I Donji Mali i Gornji Veliki i Desno i Levo Središće. Se skupa. Tu vam ja, kak vi velite, delujem, ne?

– Odlično, Štijef! – ubacio se Stolnik brzo, iskoristivši činjenicu da su mu usta već neko vrijeme bila otvorena, pa je da bi progovorio mogao izvesti jednu pripremnu radnju manje. – A sad mi kažite što se točno dogodilo?

– E paaa, ovak… – počeo je Štijef.

– Čekajte! – uzviknula je Stela panično, tako da su se oba muškarca po drugi put istovremeno trznula. – Nisam uključila snimanje!

Onda su Štijef i Stolnik neko vrijeme stajali kao dva dudeka i nijemo čekali svršetak istraživačkog pohoda kroz Stelinu torbicu.

– Evo ga! – uskliknula je Stela nakon par minuta napete tišine i nakon što je iščeprkala malu srebrnu sprav(ic)u.

– Kaj pa je to? – upitao je Štijef znatiželjno, češkajući se sad po dijelu glave koji nije bio pokriven kapom. Dakle, po onom većem dijelu.

– Digitalni Japanac! – odgovorila je Stela stručno. – Uključim ga ovak – rekla je i uključila ga upravo tako kako je rekla. – Pritisnem ovaj gumb – rekla je i pritisnula ovaj gumb. – I sad se sve snima!

– Ti bokca, kaj se to sad tak radi?! – upitao je Štijef Stolnika iskreno začuđen, a i zadivljen novom tehnologijom. – Nema više blokić Lipa Mila i olovkica, ne?!

Ti bokca, kaj se to sad tak radi?! Nema više blokić Lipa Mila i olovkica, ne?! – rekao je Štijef još jednom, ovaj put ravno iz Steline ruke, pa su se dvojica policajaca ponovo trznula.

– Ovo je bila proba da vidim jel sve štima – zacvrkutala je Stela uobičajeno veselo, a kako na to nije bilo nikakve reakcije dodala je: – Sve štima!… Možemo počet!

– Khm. Dakle, Štijef – počeo je inspektor Stolnik brzinom putničkog vlaka kad vozi u rikverc, nervozno pogledavajući prema Stelinoj ispruženoj ruci. – Ovaj… khm… dakle…

– Tko je ubio Djeda Mraza?! – ispalila je Stela nestrpljivo.

– Khm – oglasio se još jednom viši i samostalni i dalje nije rekao ništa.

– Deda Mraza?! – zinuo je Štijef kao na svečanom otvorenju izložbe karijesa.

– Pa da, Djeda Mraza – ponovila je Stela.

– Bog budi zvami gospodična – rekao je Štijef, čudeći se baš kao pura iz one poslovice. – Pa kaj vi još ne znate da Deda Mraz ne postoji?!

Policijski narednik Stjepan Ćuk, zvan Štijef, ne voli:
1. kada krene čačkati nos, a kažiprst mu zapne u rukavu.
2. materijal od kojeg se šiju policijske uniforme, jer od njega ima svrab.
3. lagati dok se ispovijeda, iako to u pravilu čini da bi izbjegao pokoru.

A voli:
1. tajno slušati Riblju čorbu (tajno, jer su iz Srbije), naročito njihovu pjesmu Volim volim volim žene, i to zbog stihova Guzate, sisate, lomne u struku, zbog njih razvijam desnicu ruku.
2. reći U zdravlje! nakon što glasno prdne
3. gledati Cocu kako naskakuje na podvedene mu prasice