Tko je ubio Djeda Mraza? | Magda Kraus

4. Srećko Stolnik i depresivna ushićenost ili ushićena depresivnost, inventura inspektorskog stola (inv. oz. “PUZ 9013-S”), zavirivanje u ladice drugog inspektorskog stola (inv. oz. “PUZ 9012-S”), nemoguća misija sa žnirancima, kucat il ne kucat pitanje je sad, pa onda jedno intimno pitanje, policijska fora s kalendarima i naopako utaknuta cigareta

Viši samostalni inspektor Odsjeka istražnih postupaka Odjela za krvne delikte Policijske uprave (uh!) Srećko Stolnik, bio je iskreno začuđen brzinom protjecanja vremena, bilo da se radilo o smjenama godišnjih doba (tek što si prihvatio kao neumitno sve zimske radosti, od cvokotavog krmeljanja u zaleđenom jutarnjem tramvaju i montipajtonovskog načina hodanja po nedovoljno zasoljenim gradskim pločnicima do obrušavanja ledenih gromada s krovova zgrada i blatnog tuširanja od strane automobilskih guma pred pješačkim prijelazima, kad eto ti proljeća!, a tek što si se pomirio s ljetnom spoznajom da će ti najveći dio dana gaće biti znojem slijepljene za vlastito dupe a nosnice izložene nevjerojatno širokom spektru mirisa neopranih pazuha, kad eto ti jeseni!), bilo da se radilo o nizanju mjeseci (tek što si se navikao da ti se lozinka za kompjuterski pristup povjerljivim informacijama zove KOLOVOZ a odziv AUGUST, pa ne moraš prije svakog uključivanja u sustav kopati po ladicama tražeći papirić na koji si protiv svih pravila službe zapisao te izuzetno tajne podatke, terminal ti javlja da je za oboje isteklo vrijeme važenja pa mijenjaj lozinku u RUJAN a odziv u SEPTEMBAR, i ponovo protuzakonito zapisuj), bilo da se radilo o danima (koji su padali jedan preko drugog u prebrzom ritmu stroja za uništavanje bivših povjerljivih dokumenata, rrrrrrrrrrrrrr i sto je listova pretvoreno u papirnate špagete, rrrrrrrrrrrr evo i drugih sto).

S druge strane opet, s jednakom iskrenošću čudio se koliko je nevjerojatno puno vremena potrebno najtanjoj kazaljci zidnog sata da napravi samo jedan jedini beznačajni krug. Toliko puno vremena da su često bila dovoljna svega tri ili četiri kruga da Stolnikova krhka psiha pređe cijeli put između krajnje točke najteže depresije (uzrokovane osjećajem prolaznosti) do krajnje točke najuzvišenije ushićenosti (uzrokovane osjećajem neprolaznosti). Doduše, teško da bi se spomenuta stanja mogla krstiti tako ozbiljnim nazivljem ushićenost, odnosno depresija, jer se kod njega zapravo radilo tek o laganoj emotivnoj uzburkanosti veoma niskih amplituda od plusa prema minusu i natrag, zbog čega je inspektor Stolnik, prosječno gledajući, najveći dio svog budnog vremena provodio nekako točno između. Ili, na drugačiji način rečeno – nigdje. I još ga je, onako usput, cijelo vrijeme mučilo pitanje kako nazvati to specifično stanje svoje svijesti. Depresivna ushićenost ili ushićena depresivnost? Iako bi najprecizniji odgovor glasio – rezigniranost.

Uz to, inspektor Stolnik imao je tik trzanja donje usnice koji mu se javljao svaki put kada bi o nečemu razmišljao, a najveća mana nesretnog tika ogledala se u tome što je bio strastveni pušač (u stvari, ovo strastveni ne treba bukvalizirati, jer paleći cigaretu za cigaretom Stolnik niti je pri tome osjećao neko posebno oduševljenje niti je bivao prožet bilo kakvom vrstom požude), pa si je prilikom manje-više svakog trzaja svoje donje usnice prosipao pepeo po stolu (za slučaj da je sjedio), ili po košulji i hlačama (za slučaj da je stajao), što je tijekom godina posredno dovelo do pojave još jednog tika – skoro neprekidnog otresanja košulje i hlača rukom, bez obzira je li mu u tim trenucima cigareta bila u ustima ili nije.

Iz raritetnog primjerka RIZ-ovog tranzistora, inventurne oznake “PUZ 2813-Tra”, dopiralo je, šumovima i povremenim krčanjem oplemenjeno, veselo Jingle bells, jingle bells! i sve ono ostalo, a viši i samostalni inspektor Srećko Stolnik duboko je uzdahnuo i s predznakom plusa pomislio “Bliži se Božić!” Pa je onda još dublje uzdahnuo i zamijenivši plus minusom pomislio “Bliži se godišnje statističko izvješće.” A s trećim uzdahom, sada već emotivno sasvim neutralno izbalansiranim, prišuljala se sljedeća misao “Zar opet?”

“Godišnja statistička izvješća ionako nitko ne čita”, pomislio je rezignirano, a odmah zatim i: “Ali ih se svejedno mora napisati.”

Onda je neko vrijeme samo pušio, sjedio i šutio. To jest, šutio je i do tada, ali sad više nije ni razmišljao. Dakle, onda je neko vrijeme samo sjedio. Na stolici inv. oz. “PUZ 2217-St”. I eventualno buljio u RIZ-ov oldtajmer. Jer je imao takav nekakav običaj da povremenu odluta, i nikada nije znao gdje je to zapravo bio dok ga nije bilo.

Oh, what fun it is to run in a one-horse open sleigh!

Onda je, ne vadeći cigaretu iz usta, počeo preturati po ladicama svog radnog stola (inv. oz. “PUZ 9013-S”) u potrazi za obrascem broj GSI-1, to jest obrascem godišnjeg statističkog izvješća. Pa je pronašao, redom, obrasce PGSI-1 (polugodišnje statističko izvješće), obrasce KSI-2 (kvartalno statističko izvješće), obrasce MSI-2 (mjesečno statističko izvješće) i to obje varijante i MSI-2-T (s tabelarnim prikazima) i MSI-2-O (sa samo opisnim prikazima), pola bloka obrazaca TSI-2 (tjedno statističko izvješće) i pola bloka obrazaca DI-1 (dnevno izvješće), jedva načet blok obrazaca TSI-1 koji više nisu bili u upotrebi mada…

“Nikad se ne zna” pomislio je Stolnik rezignirano, te ga vratio natrag u ladicu…

… kutiju Camela BiH porijekla sa smo jednom preostalom cigaretom, sličicu broj 219 (domaća svinja) iz Kraševe kolekcije Životinjsko carstvo, papirnate maramice, kutiju šibica popunjenu skoro do vrha ali pola pola, to jest s otprilike istim brojem neiskorištenih i iskorištenih šibica, vizitku jednog postolara, vizitku jednog zubara i vizitku jednog svećenika Crkve Majke Djevice, sličicu broj 5 (ameba), kutiju Marlbora BiH porijekla sa samo jednom preostalom cigaretom, načetu rolu WC papira, kutiju od spajalica (dakle, samo kutiju, bez spajalica u njoj), hrpu spajalica rasutih posvuda po svim ladicama, 27 što kemijskih a što običnih grafitnih olovaka, od kojih je barem 90% bilo neupotrebljivo (kemijske jer su ostale bez… bez… hm, valjda bez kemije, a obične grafitne jer su bile nezašiljene a šiljila nigdje), fascikl s iskopiranim listovima KZ-a tj. Kaznenog zakona, fascikl s napucima, uputama, pojašnjenjima, mišljenjima i suglasnostima koji su trenutno bili na snazi, fascikl s napucima, uputama, pojašnjenjima, mišljenjima i suglasnostima koji su trenutno bili izvan snage, fascikl s rješenjima o korištenju godišnjeg odmora, kutiju Dunhilla BiH porijekla sa samo jednom preostalom cigaretom, prastari broj odavno ugaslog stručnog časopisa Halo 92 s dvaput riješenim testom znanja na temu Jeste li dobar policajac? (prvi put s rezultatom Uopće niste, drugi put s Donekle jeste), žnirance crne neraspakirane (znači, još omotane u papirić na kojem je pisalo ŽNIRANCI CRNI 60 CM), itd, itd, itd, ali od obrasca GSI-1 ni traga ni glasa.

“Sigurno mi ga je maznuo Jura” pomislio je viši i samostalni Stolnik, pa je zgnječio cigaretu posred brda čikova u pepeljari promjera prosječnog automobilskog kotača, pa se prišuljao stolu (inv. oz. “PUZ 9012-S”) svog odsutnog kolege-cimera, otvorio najgornju ladicu, oprezno kao kad otvara vrata kancelarije načelnika Sektora, i…

– Znao sam! – uzviknuo je ushićeno ugledavši dva GSI-1 obrasca. I oba, zaključio je depresivno, sasvim neispunjena.

Pa se vratio na svoje mjesto, stavio obrasce na stol pred sebe, poravnao im rubove paralelno s rubom stola, pa ih pomaknuo pomalo na sve strane i opet poravnao, pa je pripalio novi Walter (porijekla Pozdrav iz Rovinja!), povukao dim kao da mu je posljednji u životu, pokupio žnirance (već spomenuti ŽNIRANCI CRNI 60 CM) i, ne vadeći cigaretu iz usta, sagnuo se pod stol prema svojim službenim cipelama.

Kuc-kuc kuc, kuc-kuc kuc! – začulo se tada u istom ritmu i istovremeno kad i Cin-cin ciin, cin-cin ciin! kroz napuknuti zvučnik tranzistora (inv. oz. “PUZ 2813-Tra”) koji je Stolniku bio skoro pa vršnjak (tranzistor RIZ, godina proizvodnje 1968.-ma, više puta rastavljan i nanovo sastavljan – inspektor Stolnik, godina proizvodnje 1965.-ta, jednom rastavljen i nikad više sastavljen).

“Ovo nije nitko od domaćih, oni ne znaju kucati.” pomislio je Stolnik, mučeći se da ugura preširoke žnirance u preuske rupice na svojim cipelama.

Kuc-kuc kuc, kuc-kuc kuc!

– Slobodno! – uzviknuo je, onoliko razumljivo koliko mu je dopuštala cigareta utaknuta među zube.

Istovremeno, stojeći u policijskom hodniku, na tepihu koji je bio toliko izlizan (osim nove pločice s inventurnom oznakom “PUZ 007-Tep”) da se više nije znalo gdje završava tkanje a gdje počinje jednako izlizan parket, Stela je između zvukova s radija Cin-cin ciin, cin-cin ciin! (“Isuse, otkud znam tu melodiju?”) začula i nešto kao Obodno!

Desetak minuta ranije Stela se stepenicama (jer je lift bio u kvaru) uspela na treći, najviši kat policijske zgrade te se našla točno između dva podugačka hodnika od kojih se jedan svom svojom dužinom pružao lijevo, a drugi pak, također svom svojom dužinom, na sasvim suprotnu stranu, to jest desno, a policajac na ulazu u zgradu rekao je samo Treći kat i ništa više (osim što je rukom pokazao u zrak, valjda da Stela ne bi pomislila kako se u policiji katovi možda računaju naopako, od prizemlja prema dolje), pa je zato pokucala na prva, najbliža vrata (umjetne plavuše, iako toga naravno nisu svjesne, imaju tu nekakvu praktičnu osobinu), pa je neko vrijeme pristojno pričekala, pa je ponovo pokucala i još neko vrijeme pričekala, pa je pokucala i čekala, pa pokucala i čekala, pa… i tako nekoliko puta, a onda je zaključila da i pristojnost ima vrijeme trajanja pa je otvorila vrata i ušla. Ravno u WC. “Muški!” pomislila je Stela ugledavši neobičan niz neobično malih i neobično visoko na zidu postavljenih WC školjki, između kojih nije bilo nikakvih pregrada. “Muškarci su druželjubiviji od nas žena.” zaključila je. A muški je WC u tom trenutku srećom bio prazan, ako se ne računa teška, za oči štipajuća kombinacija mirisa duhana, urina i nečeg trećeg.

“Kucat il ne kucat pitanje je sad?” pomislila je zato pred drugim po redu vratima. I još je pomislila “Hm, kucat il ne kucat, pa to mi je odnekud poznato… Samo mislim da se nije radilo o kucanju nego o nečem drugom. Kako je ono išlo?… Ići il ne ići pitanje je sad? Ne ne… Ući il ne ući pitanje je sad? Ne, nije ni to… Stići il ne stići?! Ne… Sići il ne sići? Hm, izgleda da sam zaboravila.” Pa je ipak pokucala, ovaj put energično Kuc-kuc kuc, kuc-kuc kuc!, nabrojala u sebi do dva, jednako energično otvorila vrata, te se susrela s razrogačenim očima jedne sitne crne žene (ni približno slične onoj iz pjesme Miše Kovača, zvanog još i Mate, koju je voljela slušati njezina mama, jer joj je to pjevušio njezin tata – Stelin, ne mamin – koji tad još nije bio njezin tata, a u kojoj, istine radi, i Mišo i Mate i njezin budući tata pjevaju Zbog jedne divne crne žene, a ne Zbog jedne sitne crne žene).

– Oprostite… – zaustila je Stela, a sitna crna žena je zakolutala svojim razrogačenim očima i srušila se sa stolice, te ostala nepomično ležati na podu.

“Isuse, jel to zbog mog glasa?!” pomislila je Stela zaprepašteno.

– Oprostite – rekla je još jednom, ovaj put sasvim stišano, pa tiho iskoračila natrag u hodnik, zatvorivši oprezno za sobom vrata.

“Trebalo bi stavit pločice s natpisima da se zna što se nalazi iza”, razmišljala je Stela. I bila je potpuno u pravu, trebalo bi, ali eto. A sad još i ovo Obodno! Pa je pokucala još jednom.

Kuc-kuc kuc, kuc-kuc kuc!

“Jel ovaj možda gluh?” zapitao se inspektor Stolnik, zbog čega mu se mrdnula donja usnica, zbog čega mu je iz usta ispala cigareta i zbog čega će parket ispod njegovog stola uskoro krasiti još jedna pougljenjena fleka, pod uvjetom da zažareni vrh netom ispale cigarete uspije pronaći toliko dosad neizgorenog prostora.

– Slobodno! – uzviknuo je sad već sasvim razumljivo, ne prekidajući svoju igru sa žnirancima i rupicama. “A možda sam ih trebao prerezati na pola, po dužini, pa bi tada išli lakše.”, pomislio je dok su se otvarala vrata njegove kancelarije. “Ili da sam s nečim proširio ove rupice?”

– Dobar dan! – zacvrkutala je Stela, pa se ogledala po praznoj kancelariji.

A Stolnik je, začuvši njezin kontramutirani ultrasopran zaključio “Pa, ovo je neko dijete.”, te je ne odustajući od nemoguće misije ožniravanja rekao: – Dobar dan!

“Isuse, ovo mi se stalno događa!”, pomislila je Stela, pa je kružno snimila kancelariju pri čemu je vidjela (s lijeva na desno): golemi dvokrilni ormar na kojem se nalazila plava pločica s nekakvim brojkama i slovima (inv. oz. “PUZ 0210-Or”), trodijelni zidni kalendar ukrašen fotografijom u kožni skafander sapetog tipa raskrečenog preko sica policijskog motocikla (“Joj, kak opako izgleda!”), okrenut na kolovoz (gore) rujan (u sredini) i listopad (dolje) s plastičnim crvenim prozorčićem zaglavljenim na broju 17 (u sredini), neuramljenog pokojnog papu na posteru Papa u Hrvata, uramljeni državni grb, neuramljeni poster neke nogometne momčadi u dnu kojeg je pisalo Sezona 2005/2006. a ispod Plavi uvijek u srcu, još jedan trodijelni kalendar s bratom blizancem onog u kožni skafander sapetog i raskrečenog (“Uh, i ovaj je opak!”), okrenut na prosinac (gore) prosinac (u sredini) i prosinac (dolje) s tom razlikom što na ovome nije bilo plastičnog crvenog prozorčića, te još jedan golemi dvokrilni ormar na kojem se također nalazila pločica s brojkama i slovima (inv. oz. “PUZ 0209-Or”).

“Barem nema fikusa, ili filodendrona.” pomislila je Stela, a onda se nečega dosjetila pa se okrenula prema sredini sobe i uzviknula: – Da se niste možda zaglavili ispod stola?!

“Otkud zna?!” začudio se Stolnik i odustao od daljnjeg natezanja sa žnirancima i cipelama. Ne zato što nije bio dovoljno uporan, nego zato što mu je trebala nova cigareta, a kutija se nalazila gore na stolu.

– Evo, odglavio sam se – rekao je podigavši se, iskusnim inspektorskim okom i primjerenom brzinom odmjerio Stelu od glave do pete, ne zanemarujući pri tome ni glavu (“Farba se.”) ni pete (“Kako uopće uspijeva održati ravnotežu u tim štiklurinama?”), a onda se ni sam ne znajući zašto zabuljio u nju, nekako u cjelini, zbog čega mu je donja usnica zaigrala reggae, a zatim je na brzinu blicnuo i lijevo i desno i obratno, ali nije primijetio ni jedno jedino dijete, pa je rekao: – Vi ste sami?

“Što mu sad znači to pitanje?” pomislila je Stela. “I što da mu odgovorim? Ako misli na ovu kancelariju, onda valjda vidi da sam sama, osim ako ne računa i sebe, jer onda pak vidi da nisam sama, to jest u tom slučaju oboje smo skupa, i on i ja, ali ako misli na mene općenito onda ne znam što bi bilo najpametnije da mu kažem?”.

– Hm, to je intimno pitanje, ne čini li vam se da je tako? – zacvrkutala je Stela, a inspektor Stolnik se stresao zbog neočekivano visoke frekvencije njezinog glasa, što ga je usput i zbunilo pa je zaboravio pripaliti cigaretu i još ju je u usta zabio naopako.

– Khm, a koga vi trebate? – upitao je nervozno.

– Ja bih trebala gospodina višeg… hm, višeg… ovaj, samo trenutak, tu sam si zapisala – Stela je posegnula u torbicu i odande izvukla papirić (naravno da to nije išlo baš toliko brzo, jer ipak je u pitanju jedna prosječna ženska torbica napunjena prosječnim sadržajem, odnosno svime i svačime). – Dakle, gospodina višeg samostalnog inspektora Odsjeka istražnih postupaka Odjela za krvave delikvente Policijske uprave. Uh, ko bi to sve zapamtio! Jesam li sve dobro izgovorila?!

– Odlično. Teško da bih i ja bolje – rekao je Stolnik ironično. – Jedino, ne kaže se krvave delikvente, nego krvne delikte.

– Ali oni su mi točno tak izdiktirali – pobunila se Stela.

Jingle bells, jingle bells, jingle all the way!

“Oni” pomislio je inspektor Stolnik profesionalno, “predstavlja množinu, što znači da joj je diktiralo više njih, a to može značiti samo jedno – ti oni su iz policije, jer policija uvijek radi u množini. I to najvjerojatnije negdje odozgora”. Podigao je glavu i zagledao se u trepćuću neonku na stropu, ali je zapravo uopće nije vidio. “A oni odozgora”, pomislio je, “nikad ne znaju točne nazive radnih mjesta nas odozdola.” Pa je opet pogledao ultrasopranisticu ispred sebe.

– No, to nije najvažnija stvar na svijetu, zar ne? – rekao je rezignirano.

Oh, what fun it is to run in a one-horse open sleigh!

– Pa, da. Najvažnije je da se radi o krvi, ne?! – uzvratila je Stela.

– Khm, pa da.

– Pa onda, ovaj, je li on tu? – upitala je Stela ogledavši se još jednom uokolo, iako se i njoj samoj to učinilo nekako besmislenim i nepotrebnim.

– Tko to? – upitao je Stolnik promatrajući je.

– Pa taj viši, mislim za te krvave postupke i to?

– Khm, znate, gospođo…

– Gospođice!

– Ah, oprostite, gospođice, u Odsjeku istražnih postupaka Odjela za krvne delikte ove policijske uprave…

– Joj, kak vi to brzo! – prekinula ga je Stela s iskrenim oduševljenjem.

– Khm. Ovaj… hvala… Dakle, u ovom su odsjeku dva inspektora pa ne znam…

– Obojica viši i… i samostalni?

– Obojica. Pa ne znam kojeg ste…

– Srećka!

Cin-cin ciin, cin-cin ciin, cin-cin cin-cin ciiiin!

– Srećka?

– Aha. Rekli su mi da potražim Srećka. Smiješno ime, za krepati zar ne?!

Cin-cin ciin, cin-cin ciin, cin-cin-cin-cin-cin ciiin!

– Aha.

– Nisam si ga čak morala ni zapisivati!

– A tko vas je uputio na tog Srećka, ako smijem pitati?

– Naravno da smijete. Jedan moj stric zna tu nekog policajca, ovak je tu ćelav, taj policajac mislim a ne moj stric, iako je i stric ćelav, pa si navlači kosu odavde poprek, ne stric nego policajac, valjda misli da to niko ne kuži, ne, što je skroz bez veze, jer se vidi i iz aviona, ne, mislim da se zove…

– Stipe Masleša…

– E da, Stipe! A kak znate?

– … pomoćnik ministra unutarnjih poslova! – dovršio je Stolnik zabezeknuto.

– Taj, taj! Tip je baš ono skroz bez veze, brblja ko navinut, al znate, meni se čini da on nema pojma ni o čemu, pa je zato morao pozvat jednog drugog policajca, jednog ovak sitnog, bucmastog, s ovolikim očalama, izgleda ko klinac iz vrtića…

– Mandarinko Mišković, načelnik Policijske uprave – rekao je Stolnik.

– E, al ni taj nije znao bogznašto, a za razliku od onog prvog nije znao ni govorit, osim da gospodine, da gospodine, da gospodine, ko da je progutao papagaja, nekog glupljeg, koji ne zna puno riječi, pa je morao pozvat još jednog drugog policajca, taj je pak za puknut od smijeha…

– Nikica Dugoselec, načelnik Sektora kriminalističkih poslova – rekao je Stolnik.

“Isuse, kak je ovaj pametan! Pogađa sve od prve!”, pomislila je Stela i rekla: – E, taj zadnji mi je rekao da potražim Srećka i sve ono ostalo što sam si zapisala.

– Mhm, i ja bih volio imati strica – promrmljao je Srećko Stolnik, viši i samostalni itd.

– Što ste rekli?

– Rekao sam Našli ste ga!

– A koga to? – zbunila se Stela, jer je valjda u međuvremenu izgubila nit.

– Srećka – rekao je Srećko. – Ja sam Srećko.

– Vi?! – začudila se Stela.

– Ja. Srećko Stolnik. Ovo Stolnik to mi je prezime – rekao je viši i samostalni. “A zašto je sad zinula? Koga je uopće očekivala? Clinta Eastwooda? Brucea Willisa? Denzela Washingtona?” pomislio je zatim, dok mu je donja usnica zaplesala rap.

“Ko bi to rekao?!” pomislila je Stela. “Ja sam očekivala da će tip bit više onak ko pravi inspektor, na primjer ko onaj s kaubojskim šeširom, što ga zovu Prljavi i još nekak iako uopće nije zmazan. Ili ko onaj što je non-stop u bijeloj potkošulji bez rukava. Ili ko onaj crnac s gomilom prekrasnih bijelih zuba u ustima. Hm, dobro, nisam baš očekivala da će ovaj bit crnac, al tak neki opaki… barem ko ova dvojica na kalendarima. I uopće ne kužim zašto su namješteni baš na te mjesece? Sigurno neka policijska fora.” A zatim je upitala: – Znači, vi ste taj viši i samostalni inspektor?

– Čini se da će u ovom slučaju Srećko biti sasvim dovoljno – rekao je inspektor Stolnik rezignirano i kresnuo onu naopaku uguranu cigaretu.

Inspektor Stolnik ne voli:
1. biti inspektor
2. kada se ne može sjetiti kojom prilikom je i od koga dobio vizitku
3. kad ga tajnica načelnika Odjela zove Sraćkec

A voli:
1. film Mad Dog s Robertom De Nirom u glavnoj ulozi, jer su on (u zbilji) i De Niro (u filmu) skroz slični
2. praviti savršene kolutove od duhanskog dima, iako mu to uglavnom ne uspijeva
3. pronaći davno izgubljene žnirance