Tko je ubio Djeda Mraza? | Magda Kraus

16. Intermeco br. 3 ili malo jeftinog filozofiranja o hot dogu, o mumiji u službenom policijskom Golfu, o izgledu koji vara, o kruljenju iz trbuha, o lančpaketima (uz besplatnu reklamu za Pevec), te o životu općenito

– A kaj ja tu morem, gospon inspektor Sre… gospon inspektor?! – opet je sa zadnjeg sica cvilio okruglasti dudek. – Nemrem niš, eto kaj morem!

Inspektor Stolnik je, nisko zavaljen u vozačkom sjedalu, letargično uvlačio i izvlačio dimove u i iz svojih pušačkih pluća, razmišljajući o tome kako se neki trenuci u životu non-stop ponavljaju, bez obzira što mi učinili ili ne učinili, i kako je to ponavljanje zapravo posljedica činjenice da vjerojatno ne postoji dovoljan broj različitih događaja koji bi mogli ispuniti jedan prosječni ljudski vijek. Sedamdeset pet godina bez ijedne reprizirane scene, nemoguće! Daleko je veća mogućnost da će pustiti reprizu cijelog filma. “Baš kao što svakog Božića puštaju Ben Hura.” pomislio je Stolnik. A onda mu je, ni sam ne znajući zašto, u misli uletio Janko Magdalenić, zvan još i Hot Dog, i ona njegova čuvena izjava kako hrenovka može biti kraća ili duža, deblja ili tanja, jače ili slabije pečena, i kako senf može biti više ili manje gorak, a pecivo pliće ili dublje nabijeno na zagrijani šiljak, no bez obzira na sve te mogućnosti na kraju uvijek dobiješ hot dog, samo hot dog, ništa više i ništa manje. “Hm”, pomislio je viši i samostalni, “ne razumijem što je zapravo s time htio reći?”

– Slab sem na ženske, ne, i kaj ja tu morem? Nemrem niš! – dopiralo je sa zadnjeg sica. – Kad me onak pogledaju, ja vam se sav zgubim i onda nemrem držati gubeca zaprtoga, me razmete?

Za razliku od Stolnika, koji je polako ali sigurno klizio ka depresiji, Stela je ondje već bila pristigla, pa je sada sjedila poput mumije (zanemari li se činjenica da nije bila omotana nikakvim zavojima, kao i činjenica da su mumije uglavnom ležale, a ne sjedile, pogotovo ne u službenom policijskom Golfu), pokušavajući odgonetnuti jednu od najvećih životnih tajni, a ta je glasila kako je moguće da jedna kratkoruka, zdepasta, mesnata, guzata, sisata, na ljubiće navučena seljoberka, postigne rezultat od sto dva boda? “Sto dva boda?! A Marina i ja osamdeset pet zajedno!” pomislila je Stela frustrirano. “Pa to je više za cijelih… za cijelih…”, pokušala je napamet izračunati razliku, “…za cijelih puno bodova!” Onda je mrzovoljno frknula i zaključila: a) da život uopće nije fer, i b) da izgled vara.

– Uostalom, kaj ima veze jel ga je neko zviznul sa praznom il ga je zviznul sa punom flašom i jel ta flaša od Karlovačkog il je od Ožujskog? Nami je bitne da otkrijemo ko je Mirka Krala zviznul, ne? – zaključio je Štijef, i to baš onako kako se kaže – zdravo seljački.

– U pravu ste Štijef – složio se inspektor Stolnik rezignirano, spustivši staklo s namjerom da zafrljači čik u snijeg.

Graaauummmmmm! – začulo se tada, zbog čega je inspektoru u odsutnom trenutku zadrhtala ruka pa je čik, umjesto u snijeg, zafrljačio pravo u staklo, od kojeg mu se isti odbio prvo u glavu (promašivši mu lijevo oko za otprilike pola centimetra), pa od glave u krilo, a kad je razmaknuo noge (pri čemu je jednim koljenom drmnuo u kvaku na vratima, a drugim o mjenjač) kliznuo je između njih na sic, gdje je bez ikakvog dvoumljenja, a prije nego je Stolnik uspio podići stražnjicu (te usput drmnuti glavom u retrovizor) i otresti ga na pod, progorio rupu na presvlaci.

Graaauummmmmm! – začulo se ponovo.

– Grmi – rekla je Stela glasom zombija koji pati od nesanice.

A Stolnik i Štijef su se nagnuli svaki na svoju stranu i pogledali u zrak. Stolnik se zagledao u tanki bijeli trag zakvačen za rep mlažnjaka koji ga je upravo razvlačio s jednog na drugi kraj neba (“Kao dugi bijeli Walter Wolf”, pomislio je sjetno), dok je Štijef sa svoje strane doživio ukazanje Baričinih sisa, za koje će se malo kasnije uspostaviti da su zapravo dva bijela oblačka.

– Hm, vedro je – rekao je viši i samostalni zamišljeno. – Nebo je skroz čisto.

– Je, osim ovih sis… oblaka – dodao je Štijef.

– Ali ipak grmi – rekla je Stela.

Graaauummmmmm!

– Evo, jeste sad čuli da grmi? – upitala je.

– Ne germi – rekao je Štijef. – To sem ja.

– Vi?! – unisono su se začudili Stolnik i Stela.

– Je, mi – rekao je okruglasti dudek. – Zapraf, moj terbuh.

Graaauummmmmm!

– Nu, ste vidli da je on?!

I stvarno, taj je zvuk dopirao ravno iz unutrašnjosti ispod dudekova ekvatorijalnog pojasa.

– A što mu je? – upitala je Stela znatiželjno.

– Je, niš. Signalizera mi da je prazen, ne? Celega božjega dana nisem niš vu njega metnul, osim onih pet šes knedli kaj su zaostale od jučerašnjega gableca pak sem ih v jutro na berzinu pohasal vu našoj kantini, pak se je sada pobunil, ne?

Inspektor Stolnik se okrenuo unatrag i zabuljio u policijskog narednika.

– Zar niste sljedovali suhi dnevni obrok koji vam prilikom terenskog rada formacijski pripada? – upitao ga je sumnjičavo, a kad je po dudekovoj faci shvatio kako ga ovaj nije baš najbolje razumio, dodao je: – Lančpaket? Zar niste sljedovali lančpaket?

– Pa, ovaj, je – propentao je Štijef smušeno. – Sledoval sem lančpaketa.

– I? – upitao je Stolnik nestrpljivo. – Gdje vam je?

– Čujte, gospon inspektor, kak bi vam to objasnil?… – zamucao je okruglasti dudek.

– Predlažem kratko i jasno! – rekao je viši i samostalni oštro. I dometnuo: – I što je moguće prije. Je li jasno?!

– Je, jasne mi je da mi ni nemre bit jasnije! – odrješito je odgovorio policijski narednik. – Lančpaket koji sam sledoval je isto tam gde i onih pet šes zaostalih knedli, to jest tu nutra! – izdeklamirao je Štijef i potapšao se rukom skrivenom u predugi rukav policijske uniforme po svom okruglastom trbuhu. Koji je istog trena reagirao s još jednim glasnim Graaauummmmmm! – I njega sem pohasal v jutro vu kantini!

– Štijef Štijef Štijef – duboko je uzdahnuo Stolnik, odmahnuvši nekoliko puta glavom.

– Je, a kaj mogu kad mi je bile skroz bedaste vleči ga sa sebom vu onoj, kak bi rekli, reklamnoj vrečici? – pokunjeno će Štijef. – Još bi mi sam to falilo da građani počneju za menom vikati Pevec! Pevec! Pevec! Me razmete? Pa to bi mi skroz na skroz zrušilo mojega rejtinga, ne?

– I ja sam gladna – oglasila se tada Stela. I još je htjela dodati da joj je hladno i da su joj se stopala smrzla jer su joj štikle pune snijega i da je umorna i da joj je, k vragu, već dosta i Djeda Mraza i ovih seljaka, i njihovog nerazumljivog jezika, i njihovih podvrnutih rukava, i njihovih mačaka, i pasa, i… i svega! No, prije nego je stigla izreći bilo što od toga, Stolnik je iskočio iz auta, otišao otraga do prtljažnika i vratio se s dvije vrećice na kojima je pisalo PEVEC, pa ih položio Steli u krilo.

– Što je sad to? – upitala je Stela zbunjeno.

– Suhi dnevni obrok – rekao je Stolnik jednostavno.

– Dva lančpaketa! – uzviknuo je Štijef zadivljeno. – Saka čast, gospon inspektor!

A gospon inspektor ga je prostrijelio pogledom i rekao: – E pa, Štijef, sad nas lijepo možete gledati dok jedemo!

Pa je kresnuo motor, uključio grijanje i upalio radio. Golf je čangrizavo zakašljao, grijanje je prvo zazujalo pa zacvililo a onda tiho zašumilo, dok je radio bezgrešno proradio.

Jingle bells, jingle bells, jingle all the way!

– A što je unutra? – upitala je Stela, oprezno raspetljavajući čvor na jednoj vrećici.

– Lančpaket, ne? Fertal kruha, belega, mesni narezak od stopeeset grama, jen trokut Zdenka sira i multivitamenski sok Isotonic (riječ Isotonic Štijef, naravno, izgovara upravo tako, to jest Isotonic) – stručno je pojasnio policijski narednik bez ijedne greške, što mu i nije bio neki problem obzirom da je upravo isti takav sadržaj konzumirao toga jutra.

– I čokoladica! – uzviknula je Stela veselo, nakon što je zabila nos u vrećicu.

– Kakva sad pak čokolada? – zbunio se domaći policajac.

– Životinjsko carstvo – rekla je Stela. – Petnaest grama.

– Ti bokca, pa to je lančpaket sa greškom! – uzviknuo je okruglasti stručnjak, dok je Stela brzo, znatiželjna poput klinke koja slavi otprilike šesti rođendan, odžniravala drugu vrećicu.

– I tu je Životinjsko carstvo! – oduševljeno je zacijukala.

– Je, vu tomu slučaju, sa greškom je bil same moj – zaključio je Štijef razočarano. – Nisem pojma imel da vu lančpakete pakeraju i čokoladice. – A onda se na trenutak duboko zamislio pa je dodao: – Kad se vrnem vu stanicu to bum reklameral!

A inspektor Stolnik je prešutio činjenicu da je čokoladice kupio on osobno i naknadno ih ubacio u vrećice.

Oh, what fun it is to run in a one-horse open sleigh!

A u sljedećih pola sata, dok je dragi Bog, ili tko već, tamo gore polako gasio nebesku rasvjetu, i dok je Golfov motor postojano brujao uz tek povremeno kašljucanje, i dok je grijanje (zaglavljeno na maksimum) topilo snijeg u Stelinim štiklama (pretvarajući ga prvo u bljuzgu, a zatim u vodu), a radio predano zvončićao, ubogom se triju lagano podizalo raspoloženje, pogotovo nakon što je Stela izjavila da ne voli Zdenka sir, a Stolnik da zapravo uopće nije gladan i da će mu biti sasvim dovoljna jedna čokoladica (“Stela, ako nemate ništa protiv, zadržao bih i vašu sličicu”, “Znači, ja vama sličim na rodu?”, “Khm, ovaj, naravno da ne!”, “Izvolite, Srećko!”, “Hvala!”, “Molim!”, “Nema na čemu!”, “Isuse, Srećko, zašto ste vi uvijek tak ozbiljni?!”, “Pa, ovaj… jeste li možda vidjeli kamo sam stavio cigarete?”), pa su višak prebacili na zadnji sic, gdje je spretno i sretno prihvaćen od strane okruglastih redarstvenih snaga.

A nakon što je inspektor Stolnik pripalio cigaretu i ponovo se spustio nisko u svom sjedalu, a Stela skinula štikle i podigla noge na kontrolnu ploču pazeći pri tome da ih preko onog opasnog AIRBAG natpisa spusti najnježnije što može, a Štijef zadovoljno prdnuo poprativši to jednim veselim Na zdravlje!, život se, barem na trenutak ili dva, učinio lijepim koliko je to uopće mogao biti u to vrijeme i na tom mjestu.