Dok prelazim asfalt | Krešimir Mićanović

DJEVOJKA

Vozim sporo bicikl cestom u grad i pjevam.
Volim pjevati iako nemam dodir glazbe i ne
znam prave riječi. To me ne smeta. Mislim,
pjevati na biciklu za grad i cesti. Jer, zapravo,
ne pjevam glasno, tek pomičem usne i glasnice.
Ipak, čujem se. Tako, dok ne zamijetim kako me
nepoznata djevojka iz prozora gleda. Tada,
istim usnama i zrakom puhnem rame jer me
smeta muha. Ili, jednostavno okrenem glavu. U
najgorem slučaju poželim da spadne lanac.
Znam, djevojka me tako čudno gleda jer ne
čuje kako pjevam, i misli da šapćem povijest
sandwicha. Bicikl za grad nastavim voziti cestom
bez djevojke.