Dok prelazim asfalt | Krešimir Mićanović

ZEMLJA

Mi ne znamo da li glasom radija, bojom
voćnog soka i nespretnom stolicom smetamo
onima koji su, možda, ispod nas.
Skriveni u temelje naše kuće. O tome nikada
i ne razmišljamo. Zašto, uostalom, i
sumnjati u samoopstojanost nas samih.
Sigurno koračamo sve do trenutka kada
slučajno ugledamo vlažnu točku zida, pa
kovrčave vrhove bratove kose, kišobrane i
otoke. I krećemo u potragu. Prvo pomaknemo
fotografiju uspomene, sagnemo se pod
krevet i na kraju, pomireno, tek malo
odignemo tepih. Idućih dana kišobrani su
se rastvorili u kuhinji, uskom hodniku
i u obiteljskoj velikoj dnevnoj sobi.
Sada već uplašeni i zbunjeni stružemo
kreč zidova, promatrajući kako su se
otoci popeli do balkona i vire na ulicu.
Ljuti iznosimo ormare i perje, stolnu
svjetiljku i naslonjače, zavjese i kalendare.
Dok dižemo teške čekiće, mislimo da ćemo
naći središnju napuklu zimsku cijev,
koja je kriva za sve. Ne znamo da
će nas dolje samo čekati drška
kišobrana i pitomo kopno otoka zemlje.
Iste one koju smo davno zatvorili.
Zaboravili.