Dok prelazim asfalt | Krešimir Mićanović

VRATA

U naslonjaču sam čekao pomicanje kvake,
lagano guranje bijelosivih vrata, koja je, kao i
sve prozore i stolice našega doma, napravio stric.
On je to činio dugo i pažljivo. Dolazak sam
očekivao s knjigom. Tako sam uvijek činio. Moj
trenutak susreta sam naslućivao u već znanim i
prošlim trenucima. Bili su to samo ponekad
dragi i dugi, a obično hladni i ružni. Ipak, kao
takvi možda su bili i bezopasni. Jer, uvijek su
trebali biti dugi i dobri, ali njihova kratkoća i
nemoć nikada ne bi dopustili to, kao ni
razjedinjenost riječi, njihovu borbu.
Približavanjem trenutka bio sam nesigurniji,
nespretniji. Rečenice su mi izmicale kroz
razmaknutost vrata i parketa, ne otvarajući ih, ne
dotičući sjaj laka.
Pobijeđeno sam krenuo k vratima, dotaknuvši
izdajničko poigravanje lijevog koljena, i uljudno
ih začuđen zatvorio. Preostala mi je. Knjiga.
Naslonjač. Drhtaj vrata. Muha.