Dok prelazim asfalt | Krešimir Mićanović

DUBROVNIK 1950

Uznemirava me razmaknutost bijelih od
bijelih i crnih od crnih pravilnih kvadrata.
Svaki, istina, dodiruje vrhovima svojih
pravokutnih kutova četiri druga, istoobojena.
Značajno je, da cijelim svojim opsegom
graniči sa četiri drugoobojena polja. Odvojenost
ne zamjećuju figure. One prelaze i bijela i
crna polja. Zadržavaju se na njima. Pojedine se
veoma brzo, nadmoćno i paradno kreću po
kvadratima. Vodoravno, koso, okomito, iz kuta
u kut, elasto. Jedne se pomiču samo po jednako
obojenim površinama. Time je njihova moć
kretanja upola ograničena. Najviše figura je
kralj. Uplašen je za sigurnost kvadrata kojima
se treba kretati. Skriva se između pješaka.
Njima je dana najmanja brzina, vrijednost.
Pješak koji uspije neometano prijeći sedam
raznoliko obojenih kvadrata vraća na ploču,
u pokret, igru, jednu od pojedinih figura.
Najčešće je to kraljica. Sebe nikada.
On ostaje izvan okvira polja.
Na stolu. Ako nije gurnut na pod.