Dok prelazim asfalt | Krešimir Mićanović

MRAVI

Čudila me i ljutila, uvijek, brojnost
i prisutnost mravi na površini moga
stola. Njihova bezobzirna zapletenost
u papirima. Nemogućnost ukrižanja putova
i pada sa stola. Nisam ih volio.
Grčevitim dlanovima sam ih pomicao ka
rubu i gurao na pod. Skupljao sam ih
lopaticom i izbacivao na asfalt.
Nedavne sam noći zamijetio kako iz
zida izlazi puno mravi. Bili su to jaki
i mladi. Ovi mlađi su odlučno krenuli
k veličini stola. Išli su okomito, dugo
i oprezno. Ipak ih je malo stiglo na glatku,
veliku i gladnu površinu stola.
Nestrpljivi i razočarani padali su niz
plastični stolnjak dolje. Jaki mravi
iz zida su ih gazili svojim tijelima.
Na stolu je ostalo malo mravi, puno manje
nego li ih je svladalo zid. U olovkama i
tekama tražili su djelić kruha, jabuke.
Kada nanovo danju ugledam mrave na mome
stolu, ne otpuhujem ih, ne diram.
Čudim sebe.