Dok prelazim asfalt | Krešimir Mićanović

OTAC

Oko zamišljam kao puno pravilnih kockica.
Poredanih i svjetlećih. Imaju svoj hodnik,
dužinu, dio za prozor, 39. stepenicu, treći
kut, pregradu. Kada se njime pogleda svjetlije
i jače, jedna kockica prestaje svijetliti, i
nestaje. I dio za prozor više nije taj dio,
ne može se popeti na 40. stepenicu, ruši se
pregrada. Takve su oči moga oca nakon ostavljena
vara željeza. Nestalom kockicom ne može se
osloniti na podnaslov teksta, naziv fotografije i
planine “Ivo”. Meni građa oka ponekad sliči i
lusteru katedrale i “Titanica”, dok ne ugledam
kockicu “nema”, očevo plavo odijelo, JŽ – p4.