Dok prelazim asfalt | Krešimir Mićanović

LANAC

deset je sati uvečer. dolazi do mene prijatelj.
kaže, jedna vožnja biciklom, ljeto je i ne
znam da li se voziti s jockericom ili bez nje.
priča mi o pročitanim knjigama. napominjem mu
uho ruske pjesnikinje anje ankus. asfalt je još
topao. kamion se zaustavlja ispred kuće.
provlačimo se ispod spuštene rampe. vlak će.
govori mi o vozačima koji ljeti namjerno gaze
noćne šetače i bicikliste. ne vjerujem mu i šutim.
spao je lanac njegova ponyja. zaustavljamo se.
zna da mu ne vjerujem. kada smo se vratili u
nazorovu, prošli smo ispod rampe i svjetiljki.
ostavili i dva novčića na tračnice. nismo naišli
na kamion. sljedeće noćne vožnje ivica mi je
rekao: znamo da ni ne vjeruješ za one vozače.
lanac je zbog toga i spao. srećom, bio je suh,
ugodno hladan, pjeskovit. mogao sam se čak
voziti i bez njega.