Dok prelazim asfalt | Krešimir Mićanović

RAZRED HLADNIH DŽEPOVA

Bilo nas je šestero. Sjedili smo s putničkim
kartama drugog razreda hladnih džepova. Iznad
naših glava napukle staklene razglednice ljetnih
zelenih otoka
Paralelne tračnice se naslućuju ispod
sivog snijega
Držao sam
plavih ruku
lijepo dizajniranu knjigu.
Svježa
žuta boja
i negativ pjesnika. Do mene
muškarac čita četvrtu stranicu sportskog
tjednika. Njegov kažiprst je prekrio crnu
fotografiju.
Djevojčica
modrih očiju,
ime joj je Ljerka,
znatiželjno je pričala s tatom o mami. Starica iz
1906. ljubičastih jagodica
prelazi po udubljenim slovima:
Djevojčica je promatrala djevojku, koja je sjedila
ispred mene, i priupitkivala o Vinkovcima.
Udaljenosti Zagreba. Rečeno joj je: Ne znam.
Ljerka
modrih očiju
ustala je, zapitala: Što je to
ne znam? Djevojka se okrenula prozoru. Tata je
uhvatio kćer za narančasti džemper.
Starica je zaustavila jedini
crveni prst
na. Muškarac je razmazivao teško olovo po
maslinastu sjedalu.
Ugledao sam kako
bijelokristalni snijeg
vlažno klizi niz
zelenoljetne otoke.
Uplašeno sam okrenuo
zadnju spasonosnu stranicu. Pojavio se veliki
šešir. Od
pepeljaste naslage
nije se vidjela
nježna boja.