Dok prelazim asfalt | Krešimir Mićanović

SUSRET

Svjetlo s ugla njezina doma otkriva dio
kiše nad mojom glavom. Mokar pločnik gdje
su moje cipele. Čekam je presvijetlih očiju.
Koraknem dva puta unazad. Slutim njen izlazak
kroz staklena osvijetljena vrata. Zbunjuje me
odvojenost svijetlih i tamnih površina. Izlomljena
linija susretanja. Draže mi je biti u mraku.
Vidim one preko linije. Oni mene ne. Osjećaj
nepobijeđene ljuske u grlu. Brižljivo promatram
kišu na svijetloj. Osjećam na svojoj strani.
Pokušavam odgonetnuti pravilnosti igre dana
i mraka. Trenutak ugledanosti i neviđenja. Ona
dolazi ugasivši svjetlo. Rastvara bijeli kišobran.
Začudno joj prilazim. Pregazivši liniju.
Ne znajući.