Dok prelazim asfalt | Krešimir Mićanović

SAN

Pokrivač je polovica mojih crnih očiju.
Smeta me njegova težina, toplina i moja
glava. Pokušavam ga svući sa sebe. Ruke
su mi ispod vlažna jastuka perja. S takvom
glavom nikada ne spavam, ne družim se. Kroz
pravokutne otvore roleta ulazi svjetlost.
Širi se u valovima. Ne šumi. Dolazi u
nezatvorene police, ispod naslonjača, u
žarulju, pomiče zavjese, pokrivač i uvlači se do
mene. Fluorescentni prekidač odaje muhu.
Nogama gužvam plahtu tražeći oprugu, polugu.
Znoj postelje.
Tamo gdje je bila moja glava, sada je
svježeobojeni zrak. Mogu spavati. Napokon