Dok prelazim asfalt | Krešimir Mićanović

GEOMETRIJA

Krećem se iscrtanim linijama. Izbjegavam
tuđe dodire, otiske. Iz navike i bojazni
za svoju sigurnost koračam istim pravcem.
Dugim i izlomljenim. Mogućnost nepoklapanja
dodira, otisaka je svakim novim tjednom
sve manje. Odnosno, praktično ona i ne postoji.
Međutim, teoretski je moguće.
Ali, do određene točke. Dalje ne. Dolje
od te točke dio sam sustava točaka
sretanja, gaženja. Točka sam kružnice koja
pripada nezaustavljivu krugu. Ovaj
pak, ravnini. Ona se siječe s milijunima
ravnina. Određuje dužine. Ovi ograničeni sustavi
dio su puno većeg, nemjerljivog – pravca.
Znano je: On ima dva smjera. Mnoštvo
točaka. Vjerojatnost zajedničkih dijelova
s inim kružnicama je izgledna. Točkina
obvezna ovisnost i shematska odredivost
isuviše je pravilna za mene. Ubod sam
oštrog vrha šestara. Nezamjetljiv i
svrstan i izračunljiv.
Urlik.