Dok prelazim asfalt | Krešimir Mićanović

ŽELJEZNIČAR HRABAL

Kada sam prvi put kročio u sobu, bila je jesen.
Sve je mirisalo na igrače šaha, smolu i dim.
Izgledalo mi je kao večernje presvlačenje
četverokuta ili pranje zelenih pragova. Pored tv
na otvorenom prozoru bio je mrak i antena
iskošena prema zvijezdama koje se mogu
oblizati. Elektroni su se isijavali rezervirajući
prostor vježbačima tijela. Prozorom je jahao
deer hunter kao da to čini po
dvadesetčetiritisućiti put. Zato je željezničar
Hrabal zaključio: Kako onda ne reći da je tv
prozor u svijet? Potom je šapnuo potez i dobio
po ušima. Tada se već sve pušilo kao vlak.