Dok prelazim asfalt | Krešimir Mićanović

DVA TRENUTKA

Trenutak zapisivanja sustava znakova koji
zamjenjuje glasove i trenutak njihova čitanja
nisu dva ista trenutka. Matematička logika
potvrđuje ovu pretpostavku. Govorimo li o
osobama-čitateljima i osobama-piscima
koji su odvojeni tračnicama, prijelazima i koje
dijele dva različita vremena ova pretpostavka
je, zapravo, tvrdnja. Međutim, ukoliko se radi
o jednoj osobi koja je istovremeno i pisac
i čitatelj u navedenu tvrdnju teško je
povjerovati. Smiješna je. Velike su nedoumice
između trenutka spoznaje čitanja i
pisanja. Promatranje trenutka čitanja i
pisanja u dva nova trenutka gotovo uvijek nas
razuvjerava, začuđuje. Jednom otkriva sumnju
u opravdanost ispisivanja znakova i otklanja
je. Drugi put nas ostavlja same nagnute nad
pogrešnim iščitanim sustavom. U prvom
slučaju očito je da su ova dva trenutka
bila veoma blizu. Dodirivala se. Jer,
nakon nanovnog čitanja spremni smo ispisati
ono što smo prije napisali. Ali, puno
puta nećemo moći to učiniti. Ponovo iskriviti
sebe, jer je takav trenutak zapisivanja bio plod
nepravilna čitanja.
O njima ili o njemu može se govoriti nakon većeg
broja trenutaka čitanja i prepravljanja novih
znakova. Ako smo spremni nakon toga, novog
čitanja ranije napisanog, to isto napisati i
opet čitati, možemo čitati i pisati – trenutak.
U protivnom, čitali smo pogrešne znakove, jer
nismo dobro vidjeli. Šteta, jer ova dva trenutka
bila su tako blizu, dodirni. Naša nespretnost i
nezgrapnost ispriječila se.