Dok prelazim asfalt | Krešimir Mićanović

DVADESET ČETIRI I JEDNA SEKUNDA

Bila je smeđih, neobičnih očiju. Nije promatrala
kao ja, izdizanje obrve, zaustavljanje kotača, let
lopte, na filmskom platnu. Umjesto njih gledala
je pravilno poredane fotografije. Slične i različite.
U njenim zjenicama ni jedan dio projiciranih
događanja nije bio jedinstven. Nikada pokreti
nisu bili skladni. Jedino, slični i zasebni.
Uvjeravala me u nedogledanost mojih očiju.
Crtala je jabučicu, svjetlosni snop koji se odbija,
izlazi iz leće, jer… Vukla me iz reda pred kinom,
od stolice ispred tv. Mene je i dalje zarobljavala
cjelina, kretnja, logična veza. Vjerovao sam
svojim očima. Ona je palila moje kino-ulaznice,
na ekranu crtala Sunčev sustav. Bila je smeđih,
neobičnih, neumornih očiju. Zatekao sam je kako
nestrpljivim prstima okreće dva odvojena konca
u suprotnim smjerovima. Između njih bio je
papir. Na jednoj strani nacrtana nepravilna
polovica jabuke. Nasuprot njoj, druga polovica,
veća. htjela je vidjeti kao ja, jednu jabuku u
jednom trenutku, sekundi. Grizla je svoje
jagodice, tražila njima svoje savršene oči.
Isprekidano je puhala u odvojenost jabuke.
Sagnuo sam se do nje i puhao u papir. Rekao
sam nešto o oku i dvjema slikama u jednoj
sekundi.
Prevario sam je. Zrak sam zaustavljao ispred
svojih usana. A njena daha, smeđih očiju, nije
bilo.
Zbog ljubavi.