Dok prelazim asfalt | Krešimir Mićanović

RUKA

u kutu kafića je djevojka. vidim to po
kosi, naušnici i ruci. dugi prsti na
rubu skaja sjedala. nježno su sklopljeni.
nokti su jednako podrezani. bezbojni lak.
u pravilnim razmacima ruka se pomakne,
tek odigne od skaja, zatim jagodicama i
noktima pritisne rub, pogleda ga i dlanom
pomiluje. na trenutak vidim samo ruku,
bez kose i naušnice. kada je otišla, sjeo
sam pokraj njene ruke. htio sam je povesti
sa sobom. uho mi patetično i ljubomorno reče:
ne vodi je, ima dva prstena. nemaš
most, cigaretu. oba su ti velika.