Je suis Jednoruki | Maja Ručević

_______

Nešto prije ponoći opet sam pušio na balkonu. Iz sobe je dopirala Arsenova Jesenja balada.

Tebi je osamnaest godina
A meni nešto više
Jesen je noćas mahala krilima
Sutra ćemo šetat posle kiše

Nijedna mi se pjesma dosad nije učinila toliko bliskom, a istovremeno toliko stranom. Rekao sam sebi kako je to jedinstvena značajka muzike – ugađati čovjekovu vlastitu raštimanost. Jer, da, osjetio sam se loše ugođenim instrumentom po kojem prebire nečija nevidljiva, a bliska ruka koja posjeduje talent za tragično otpuštanje strasti. Tu pjesmu sam pustio bog zna zašto, nisam je čuo odavno, možda čak odonda kada sam je prvi put čuo. A prvi put se u životu često zaboravi. Bila je tako ugodna. Poželio sam biti taj koji prvi put sluša. Prvi put pokušava. Prvi put bilo što, samo da je prvi put. Raštimao sam se s vremenom. Bilo mi je do nečeg davnog, do prošlosti, do ugođenosti kakvu posjeduju sve nove stvari, ličnosti. Osamnaest godina. Kada mi je bilo osamnaest, razvio sam genijalnu sposobnost da u bilo kojem trenutku budem negdje drugdje. Prvi put kada su me zbog toga uzeli na zub bilo je u srednjoj školi. Jednome sam prijatelju na času fizičkog odgoja rekao da me baš zanima što u tom trenutku dok mi tjeramo loptu radi Luciano Pavarotti. Nakon što me blijedo pogledao, a potom otprilike čitavu minutu tehnicirao loptom, rekao mi je da sam ja jedan poremećeni čudak. Ne obazirući se na njegovu karakterizaciju moje ličnosti, odgovorio sam mu da sam večeras pozvan kod Luciana, u njegovu rodnu kuću u Modeni. Još sam dodao kako se jako veselim specijalitetima s tamošnjom čuvenom mortadelom i balzamičnim octom koje će nam on pripraviti. Sedam dana mi se smijala gotovo čitava škola. No meni je na večeri bilo odlično. Arsen je otpjevao baladu, cigareta mi je dogorjela do filtera. Bacio sam je dolje na ulicu. Nije bila zapaljena, pa nikoga nije mogla ozlijediti. Kada bih bacio sebe, to bi već bio ozbiljan problem. Možda bih pao nekome na glavu, a možda samo na asfalt. U oba slučaja zaokupio bih nekoga sobom. Svojom respektabilnom zapreminom. Ovako zaokupljam samo prostor između zidova stana, a oni se na to ne žale. Zašto i bi, dobro ih održavam. Ovo ljeto sam krečio sobu. Ruka mi se jako umorila. Dobio sam upalu i danima pio ibuprofene. Kada je tu večer došla da mi opere košulje, Gordana je popizdila i napala me da zašto to radim. Rekao sam joj da ne znam tko je okrečio sobu i da je to vrlo neobično ali u svakom slučaju plemenito od neznanca, jer, naime, ja u to vrijeme kada se to dogodilo nisam bio kod kuće (Gordana nikada nije voljela Toma Waitsa, a ja sam uvijek volio i njega i onu njegovu stvar The piano has been drinking), nego kod jednog svog prijatelja. Ona je iz svog govornog aparata ispustila nešto što je nalikovalo na hibrid jecaja i uzdaha te otišla u apoteku po nekoliko tubi deep reliefa. Mazala me bjesomučno, pa je stan počeo više smrdjeti po mentolu nego po farbi. Sutradan sam o stari čavao u zidu objesio Goyinu sliku Pas. To ustvari nije prava slika, nego stranica broj 75. koju sam istrgnuo iz edicije o slikarstvu Taschen, a na kojoj je prikazano to umanjeno djelo slavnog slikara i pokraj njega pripadajući tekst:

Pas, 1820.-1823.
Ulje na platnu, 134×80 cm
Madrid, Museo del Prado

Glava psa zauzima jedva jedan posto površine slike.
Ostatak je boja lišena objekata. Nikad prije umjetnik nije
izveo tako radikalno odricanje da bi prikazao samoću.

Kada je uvečer došla da mi ispegla večer prije oprane košulje, Gordana je upitala što je to. Odgovorio sam joj da, ako ona pored svojih zdravih očiju i razuma, ne vidi ili ne razumije što je to – onda bi trebala posjetiti ili oftalmologa ili neurokirurga. Ona je odvratila da ovaj stan sve više podsjeća na Malu prodavaonicu užasa, a potom, razmislivši još trenutak, parafrazirala svoju zanosnu usporedbu u Malu suvenirnicu očaja. To sam, suprotno dijaloškoj konvenciji, odlučio prečuti te bez ijedne replike ili popratne emocije odmotao papir iz kojega su se pušili vrući ćevapi. Bio sam gladan kao pas.