Je suis Jednoruki | Maja Ručević

_______

S balkona je ozbiljno i koncentrirano nešto promatrala. Nešto je je, dolje na ulici, posve zarobilo. I inače bi se, primijetio sam, često tako pogledom prikovala za određene stvari, osobe ili događanja. Tada mi bila najzanimljivija. Odsutno-prisutna i beskrajno predana. Ja bih glavu razbijao pitajući se o čemu tada misli. Približio sam se da vidim o čemu se radi ovaj put. U dječjem parku, jedan je corvus cornix veličine gallusa jeo mrtvo tijelo columba. Columba je vjerojatno zaklao crni felix koji vrijeme katkad krati u parku. Corvus se s columbovim lešom snalazio vrlo spretno. Jedan tren bi mu, oslanjajući se na njega jednom svojom crnom nogom, čupao perje, a već drugi zašiljenim kljunom izvlačio krvavo meso. Potom bi ga, očerupanog i dopola pojedenog, iz samo njemu znanih razloga, zahvatio kljunom i vukao po lokvama parka, sve bliže klackalici. Pa nastavio kljucati. S vremena na vrijeme podigao bi kljun da provjeri vreba li kakva opasnost. Oko pješčanika se vrzmala još nekolicina columbove subraće. U miru ptičjem. Držala se objema rukama za balkonsku ogradu. Čvrsto, primjetnom silinom. Kao za neku nevidljivu nit opstanka. Kao da. Da osjeti, prisjeti se, možda, ona zna, ja slutim da znam. Sve o njezinoj potrazi je transparentno, jer boli. Njezine su ruke bazilika u kojoj svetkujem bol. Gledam u njih kao u sunce, dok ne oslijepim. One su svjedočanstvo pravičnoga, nijema glazba njezine nutrine. Stari poklonik glazbe kakav jesam, volio bih da ih mogu poslušati. Zamišljam da umjesto ledene željezne ograde uzima moje ruke, ne znam ni sam mislim li na one nekadašnje ruke, ili na ove nove-stare, defektne i neupotrebljive, nije ni važno, ruke pamte osjećaj. Drži ih dugo i predano, baš kao što prati prizor u kojem živo jede mrtvo. Miluje ih. Svira. Postoji samo to. Ljubav. Poštenje. Posljednje nestajanje. Kada dugo nestaješ, umnogostručuješ umor.

I u početku i na kraju puta bijaše gnijezdo, šator, kukuljica, implozija, rov
I to jebeno djetinjstvo
I šablona, matrica, kako li to zovu
I strah
Stravičan, bezuman strah, strah roditelj, strah od roditelja, strah zbog roditelja
Roditelj redatelj
Red straha red ponavljanja
Redovito rađanje isponova
Za to treba snage, za to treba biti Bog
Za to treba biti sām kao Pas
Kratak pregled raspadanja
Pseća kob, crni njezini kristali
Smrvljeni
Do u KRHOTINE

I uvijek kada misli da više ne može, ispostavi se suprotno. Može. Mora. Što se mora ponovno, još je bezbroj puta teže. I svaki puta vjeruje. Gospodar je dobar. Daje. Vjernicima svojim, ovčicama i mrtvim golubovima, dijeli njihove ostatke onima kojima je potrebno da jedu, dok ih ne pokosi pretilost. Dok jedan jede, drugi skapava. To su ti famozni zakoni. Toliko je bila gladna, da sama više ne osjeća potrebu za hranom. Svoje vitamine i minerale crpi iz vlastitih krhotina, to nisu uobičajene nutritivne vrijednosti. Tu se sve broje puta sto. Toliko joj je godina. Izravna posljedica nestajanja je automatska starost. Čelo je bogato nabrano fiktivnim godovima, njezino je lice nepodložno vremenu; tek iznutra, na onom dnu sebe na kojem bi se tako često zatekla, moglo se otkriti stvarno stanje. Moglo, ali nije nužno moralo. Bio sam sretan što je tu. I to je bilo sve.