Je suis Jednoruki | Maja Ručević

_______

Koliko je samo drugačije živjeti ovdje. Slobodan sam, nadahnut, neopterećen. Jutrom ustajem i pristavljam čaj kao da sam netko drugi. Taj Drugi se ima priliku odmjeriti u šest ogledala koja sam instalirao po sobi. Cjenkao sam se sa starim staklarom dok zadnja kap moje davno usahle otomanske trgovačke krvi u kombinaciji s postratnim balkanskim pregovaračkim duhom nije urodila plodom. Kada mu se na nasukanom licu blago i u znak postignute nagodbe spustila dotada iznenađena podignuta obrva, dao sam mu svoju adresu i zadovoljno izašao iz radionice. Nije mu se isplatilo da odbije narudžbu od šest ogledala, a što se tiče mene, bio je kraj mjeseca i zalihe novaca su se tanjile. Mađari su, stekao sam dojam, poprilično nefleksibilni što se tiče pogađanja. Ako je nešto toliko, onda je toliko, a ne onoliko. U svakom slučaju, s njime sam dobro trgovao i već za dva dana dobio što sam naručio. Staklar Lajos ih je uramio u drvene okvire, a na onim manjima još pričvrstio i kukice da se mogu objesiti i na zid. To zasigurno ne bi uradio da sam mu rekao za što mi trebaju, ali to sam izostavio. Nije me iznenadio upitnik iznad njegove glave kada mi je pozvonio na vrata i isporučio pošiljku za koju sam mu platio više nego dogovoreno. To ga je još više zbunilo jer tko bi se normalan tako nepopustljivo cjenkao da bi mu kasnije ostavio pozamašan bakšiš. A ja sam na to gledao ovako: neki me vrag tjerao da ispipam do kuda mogu ići, ali sam onda uzeo u obzir starčeve ruke + dostavu i odlučio ga počastiti. Bile su to sitne, nimalo zlonamjerne igrice s ljudima, tako sam učio o njihovom mentalitetu, osobnim granicama, društvenim običajima. Kada ustanem, prati me tako mojih šest preslikanih mene, ne računajući onoga u prozorskim staklima. Tako da se može reći da nikad nisam sām. Jedno ogledalo je naslonjeno na zid nasuprot prozoru, do kreveta, drugo između klavira i velikih prozora koji na njega propuštaju dosta svjetlosti, a ostala četiri poslagana u krug uokolo samog klavira. Reklo bi se da sam dementni manijak koji pravi svetilište u kojemu se na mjestu glavnog oltara nalazi klavir i njegov narcisoidni vlasnik. Istina je, ipak, koliko god bi takav lik bio zgodan za kakav filmski scenarij, bila mnogo drugačija. Nisam bio nimalo narcisoidan, jer, iako su me pratili, ja svoje odraze nisam ni primjećivao, osim kada sviram. Pa ni tad nije stvar bila u tome da ja promatram cijelog sebe niti da se uživljavam u neku poremećenu sliku velebnog pijaniste na djelu, nego u nečem puno gorem, u nečem za mene gorkom. Ogledala su bila u funkciji pomoćnika pri radu koji je nosio isključivo tehnički, ali mukotrpan predznak. Kada nisam svirao, bio sam što kući, što u gradu, zabavljen koječime ili jednostavno ni s čime, no nikada dokon. U stanu sam se pretežito bavio magistarskim, isprva njegovim skicama i nabacanim idejama, a onda se i građa postepeno počela sistematizirati. To je bio normalan tijek stvari, budući da sam se zbilja dao na posao. Akademija Ferenc Liszt bila je institucija s nešto više od sto godina tradicije na kojoj su radili većinom vrsni predavači i, što me od svega najviše oduševljavalo, uglavnom dobri studenti. Bilo da su imali samo žicu za sviranje, bilo da su bili doista željni znanja, bilo da su bili onaj pomalo alternativni sloj nadobudnih wannabe umjetnika koji se zadovoljavaju klatarenjem po auli i mjestimičnim pojavljivanjem na predavanjima, svi su imali nešto zajedničko: voljeli su muziku i uvijek bili spremni za konstruktivni dijalog o njoj. Nije mi manjkalo ni dobronamjernih savjeta ni izlaženja u susret u bilo kojem pogledu. Ako sam trebao jezičnu pomoć, materijal, ili samo želio razgovarati, i studenti i kadar bili su otvoreni za suradnju. Taj inostrani studij koji je odbrojavao svoje zadnje godine prije nego će se zaraziti bolonjskom bolešću, bio je za mene otkriće. Moj se dodiplomski studij odvijao kroz strahote rata, valjda mi se tek sad učinilo da studiram u pravom smislu te riječi. Svaki dan bih nekoga upoznao. Ljude sam doživljavao kao Kinder-jaja. Svi su posjedovali neki nepoznat sadržaj koji sam se žurio razmotati iz folijom obložene kutijice. To me radovalo, zabavljalo. Razgovarao sa svima živima, nisam ni znao da je moj govorni aparat sposoban za takvu lingvističku hiperprodukciju. Služio sam se svim mogućim jezicima koje sam poznavao, a katkad mi se činilo da se otvorenije i lakše upuštam u razgovor na engleskom ili mađarskom koji je nakon šest mjeseci škole za strance čak i uznapredovao, nego na materinjem. Premda je tome nesumnjivo kumovao psihički moment izranjanja iz tame vlastitoga i čari kojima je mamilo novo i uzbudljivo inostranstvo. Na predavanjima sam se ubrzo sprijateljio sa Zoltanom, kojeg sam preimenovao u Zlatan. To ga nije smetalo, naprotiv. Zoltan-Zlatan je bio moj vršnjak i pripremao magistarski rad koji se bavio harmonijskim aspektima u Schubertovu Klavirskom kvintetu Pastrmka u A-duru, no nisam zalazio u detalje, bilo je to preteoretski obojeno za moje, u mnogočemu instrumentalnije aspiracije. Iz moje perspektive, povezivao nas je, osim muzike i studija, i onaj osjećaj pridošlice, novajlije, jer, Zoltan je dolazio iz Pečuha, i premda je dodiplomski završio u Budimpešti, svih je šest godina nakon završetka studija proveo ponovno u svom rodnom Pečuhu, daleko od vreve grada kao što je ovaj. Imao je ono nešto sitnije, skromnije, neupečatljivo što katkad vežemo uz stanovnike mjesta koja su mnogo manja od glavnoga grada. Izlazio je s ljepuškastom Evom, studenticom četvrte godine na odsjeku za klavir, pa sam s vremenom i nju upoznao. Često smo izlazili navečer u grad, bilo nas troje, bilo netko tko bi nam se pridružio. U Budimpešti se imalo šta za vidjeti, šta za pojesti, popiti, osjetiti i doživjeti. Živio sam život bezbrižnog stipendiranog studenta u romantičnom gradu na Dunavu. Noću sam se nerijetko kući vraćao pješice, kao kakav nadahnuti boem pod svjetlima austrougarskih građevina, osluškujući puls Dunava. Bio sam u teškom, bajkovitom, nadrealnom filmu. Lako sam zaboravljao da sam samo turist u nešto dužem boravku, štoviše, bojao sam se da ću postati pjesnik! Mora da se i Tin Ujević ovako osjećao za svojih sedam godina u Sarajevu. U svoj stan čija je soba gledala na klasično unutrašnje dvorište od kojega Budimpeštanke u godinama revno prave viseće vrtove, vraćao sam se uvijek ispunjen. Lijegao sam izmoren kao čovjek koji je svuda bio i sve spoznao. Koliko i društvo, oduševljavala me samoća i sloboda izbora. Natočio bih si čašu vina, štogod pročitao ili poslušao, i zaspao snom najvećeg zanesenog pravednika koji je svijet ikada vidio. Belle époque. Jednoga dana sam čak kupio biljku. Volim prirodu, no njezina flora nikada nije bila predmet mog većeg interesa. S faunom sam također bio na vi, ako se izuzme jedna kuštrava kuja buhara koju smo imali u dvorištu dok sam bio mali, i neki insani-hajvani koje sam poznavao, a kojima je malo falilo da se ne počnu kretati četveronoške. U cvjećari sam se zatekao jer sam išao po cvijeće jednoj profesorici koja me zadužila korisnim savjetima i dobrom voljom da mi rasvijetli neke nedoumice u gradivu. Bit će da su mi osjetila postala prijemčiva za stvari koje mi dotada ništa nisu predstavljale. Ili sam pak podivljao na sve otvore i pustio im da se napune svekolikom biološkom raznolikošću i suštim senzacijama. Bio sam spreman kupiti biljku, kućnog ljubimca iz porodice gmazova, usvojiti malog crnca, proizvoditi vino, biti Angelina Jolie. Tako mi je prodavačica uz buket ljiljana prodala i neuglednu zelenu biljčicu krhkih bijelih cvjetova sa žutim tučcima, kojoj sam latinsko ime koje mi je ljubazno priopćila na mađarskom zaboravio i prije nego li je progovorila. Za naputke o zalijevanju, potrebnoj količini svjetlosti i inom održavanju je nisam ni pitao, sigurno bi me taj botanički diskurs ubio u moj još prilično klimav mađarski pojam. Odnio sam profesorici cvijeće, i vratio se kući. Oprezno sam izvadio biljku iz vrećice i položio je s njenom teglom na stolicu. Odlučio sam joj nadjenuti najneoriginalnije, ali kad promislim, i ne tako glupo ime. Zvat ću je Klorofil.