Je suis Jednoruki | Maja Ručević

_______

Prije nego li sam imao i najmanju ideju što ću biti i što raditi u životu, bio sam obično dijete, prepuno znatiželje, ispražnjeno od moranja. Sve je bilo moguće i izgledno. I to da ću možda postati automehaničar ili pak lopov, i to da možda neću postati nitko i ništa, jednako kao i to da ću postati i potom nestati dražilo je moju maštu snagom fenomena i strasti. A strast je energična, euforična, ali brzo mine. Djetinja svijest o doživljajima je na bazi jednokratne upotrebe; prespavaš pun dojmova, a sutrašnji se dan uvijek ponovo ukaže čist, neokaljan, plodan, poput tek zasađenog sjemena. Neopterećen zakonima onih koji su od mene bili barem jedan metar viši, sijao sam zametke snova, ne shvaćajući da će se poneki od njih i primiti, začahuriti negdje u slojevitoj enigmi pamćenja. Što siješ, to žanješ, kaže izreka. Bit će da vrijedi samo za odrasle, budući da oni poznaju zakone kauzaliteta. Jer, kako sam kao dijete mogao znati što to točno, i iz kojeg razloga sijem? Imao sam šest godina. Tata me poveo sa sobom u goste svom kolegi s posla koji je imao osmogodišnju kćerku. Dok su oni vodili svoje odrasle razgovore, ja sam, s čašom voćnog soka i slatkišima, bio upućen u sobu djevojčice po imenu Alma. Alma je bila naprosto prava djevojčica. Sve je u njezinoj sobi bilo svijetlih pastelnih boja, mekano, čupavo, mirisavo. Imala je gomilu odjeće koju sam ugledao u širom otvorenom ormaru, raznobojne haljine i košuljice s čipkastim kragnama, nov novcati pisaći stol na kojemu su uredno bile poslagane raznorazne olovke, bojice (poslagane redoslijedom spektra duginih boja), gumice, šarene bilježnice, udžbenici, blok za crtanje… Tek je u kutu s igračkama carevalo obilje. Možda neću sasvim precizirati jer mi je teško sjetiti se u detalje, ali zasigurno sam zabezeknuto i očarano buljio u taj hram jer se dobro sjećam kako je Alma u tom trenutku posegnula za jednim plišanim zecom i tutnula mi ga pred oči. Vjerojatno je to bio njezin način upoznavanja i započinjanja igre. Teškom mukom sam odvojio pogled od kolaža plavookih lutaka, plišanih, spužvom ispunjenih i nekom preciznom mašinom sašivenih ili zalijepljenih konja, majmuna, mačaka, pasa, drvenih vlakića, staklenih figurica, brojalica-nizalica i još jedne igračke koju sam spazio krajičkom oka, zabačenu u pokrajnji kut tog raja.

– Zove se Zekan – rekla je Alma.

– On je njihov glavni kuhar. Da nema njega, sve bi životinje pomrle od gladi – dodala je ozbiljno.

– Pogledaj, ovu pregaču sam mu ja sašila – zaokružila je Alma moje upoznavanje sa Zekanom, uz zericu ponosa koji sam opazio u njezinom pogledu.

Pregača je bila načinjena od komada bijele tkanine iz koje je Alma izrezala otvor za Zekanov vrat, a bočne krajeve koji su sezali od ispod Zekanovih ruku tj. šapa do nogu nevješto spojila crvenom vunom. Na trbuh mu je, također tom vunom zašila žuti komadić tkanine usred kojega je crvenom kredom napisala Kuhar Zekan. Bez sumnje, Zekan je bio alfa i omega životinjskog carstva, pater familias, otac privređivač i hranitelj. Tome u prilog težio je Almin ispitivački pogled kojim me je nišanila, ne bi li mu, a potom i njoj, odao počast. Umjesto toga, sve sam pokvario svojim realizmom.

– Pregače za kuhare ne izgledaju tako – rekao sam – one imaju vezicu da se zaveže iza leđa. Ovako više izgleda kao doktor.

– Nije istina! – negirala je primjedbu. – Za doktora je zadužen majmun. A mogu ti i pokazati kako! Čekaj me tu!

Alma je otrčala u drugu sobu, a ja sam ostao ispred njezinih igračaka koje su, očigledno, imale pomno odabrano zvanje, socijalnu ulogu i status. Pomislio sam kako je to čudno; Alma je Zekanu odredila kuharsku karijeru i on će najvjerojatnije zauvijek ostati kuhar. Prekvalifikacija je u dječjem svijetu rijetka. Promatrao sam njezine igračke složene po visini, centimetarskom hijerarhijom, bilo je tu neke sličnosti s bojicama koje je slagala po bojama, redom, od najdužih koje je tek načela do najkraćih, šiljenih, redom istrošenosti. Sjećam se da mi se to tada učinilo strašno sistematiziranim, premda tada nisam znao ni da ta riječ postoji ni što znači. Kako je ostavila otvorena vrata, začuo sam kako je tata pita što traži i kako je upućuje u drugu sobu, možda će tamo pronaći. I tada sam ponovno opazio onu igračku koja je bila zabačena, kao da ne pripada, nije činila ni niz lutaka ni životinja, bila je nekako postrani. Približio sam se da bolje vidim o čemu se radi. Preokrenuo zagonetni predmet. Bio je to plastični klavir veličine standardne kutije za cipele. Osim bijelih tipki, bio je sav crvene boje i imao tri noge. Gornji dio mu je bio neobičnog oblika, prema kraju izduljen. Na površini je Alma zalijepila sličice kojekakvih životinja. Jedna tipka je nedostajala, a na njezinom mjestu nije bilo ničega, tvrda plastična rupa. Stavio sam prst da opipam, ne, nije bilo ničega. Pritisnuo sam nekoliko tipki. Svaka je zvučala drugačije. Zvuk je bio tup, nije bio zvonak, više mukao i kratkotrajan. Preokrenuo sam ga u rukama, pregledao, osluhnuo, ali nikako nisam mogao dokučiti otkuda dolaze ti zvukovi. U samo nekoliko trenutaka taj je predmet toliko zarobio moju pažnju da su i Zekan i ostatak dvonožnog ili četveronožnog društva mogli i pomrijeti od gladi, ne bih se osvrnuo. Pritiskao sam tipku za tipkom i osluškivao razne tonove – nijedan nije bio isti. Onda sam (nekim unutarnjim osjećajem i znatiželjom, zasigurno ne racionalnom dedukcijom i logikom) odjednom pritisnuo dvije tipke, jednu do druge. To mi nije osobito lijepo zazvučalo. Kao da su se tonovi sudarili. A potom sam s tri prsta pritisnuo tri tipke između kojih sam ostavio tipku razmaka i…

– Što se smiješ? – izgovorila je Alma, koja se odjednom stvorila tik do mene. Nisam vidio kada je ušla.

– Smijem se? Ne znam to. Samo sam malo gledao ovaj… – izgovorio sam, još sav zanesen zvukom koji je igračka proizvela kada sam pritisnuo one tri tipke. Opazio sam da u rukama drži stvar koju je tražila, ali nisam imao pojma što je to.

– Ovo je „stelkostop”, to majmun doktor koristi za provjeru srca ostalim životinjama – objasnila je Alma.

No kako je dječji fokus nestabilna kategorija, dugo traženi stelkostop je za tren oka pao u vodu zaborava, a zamijenio ga je klavir.

– Ja ti idem i u muzičku školu, znaš. Ali još nemam pravi klavir. Mogu ti odsvirati nešto na ovome – rekla je svestrana Alma.

Uzela je komad plastike koji je proizvodio magični zvuk iz mojih ruku i postavila ga na noge, na tepih. I tada se dogodilo nešto fantastično, nešto čemu se nisam mogao niti htio opirati, osjećaj koji me cijeloga preplavio, skamenio, protresao, jednom riječju: obuzeo.

– Ovu pjesmu sigurno znaš – najavila je Alma numeru.

S dva prsta desne ruke prebirala je po plastičnim tipkama. To je činila tako vješto da sam pomislio da ona mora da ima neke čarobnjačke moći, jer, to što sam čuo, bila je nepogrešivo odsvirana melodija, baš onako kako sam je ja poznavao. Alma je svirala i pjevala. Sjećam se da se nisam usudio reći joj da loše pjeva, to bi bilo uvredljivo, a nisam, pravo da kažem, ni želio da prestane pjevati, jer su se riječi pjesme tako lijepo slagale s melodijom, samo je ona to činila loše. Bio sam opčinjen. Da sam kao šestogodišnjak imao imalo pojma o tome što znači sintagma „umjetnička izvedba”, sigurno bih Almu krstio najvećom umjetnicom na svijetu koja ima dar da od plastične kutije stvori melodiju. Međutim, imao sam samo djetinju svijest o tome da ona u tom trenutku preda mnom otvara neka tajanstvena i neizmjerno privlačna vrata kroz koja sam silno htio proći. Iza tih vrata krila se zemlja čudesa koja ja nimalo ne razumijem, ali svim svojim bićem osjećam, toliko da sam se naježio i da mi se događa nešto fenomenalno, čemu je uzrok nekoliko tonova…Po povratku kući, otac me odveo na sladoled. Sjedili smo u slastičarnici, pitao me kako mi se dopada Alma i jesmo li se lijepo igrali. Od te večeri, ostao mi je samo okus sladoleda od čokolade koji uporno curi po kornetu jer ga ja nikako ne stižem polizati, oca koji mi briše usta i bradu maramicom, i tog zamišljenog, sanjarskog osjećanja koje me proželo do mjere da sam ocu samo rekao da mi se jako spava. Svršetak te večeri mog života slio se u sjeme želje čije ću konkretne plodove žeti još mnogo godina kasnije. U postelji sam još dugo bio budan, zatvorenih očiju, ali širom otvorenih ušiju koje kao da nisu željele utonuti u nepokretnu bezvučnost. Slušale su, poput jeke budućnosti:

Zvončići, zvončići, zvone cijelu noć
I ostaju u sjećanju što
nikad neće proć’…