Je suis Jednoruki | Maja Ručević

_______

Gordana ne može smisliti Ferida. Prezire kada ga pozovem na kafu. I premda joj baš ničime nisam niti bih ograničio njezino ljudsko pravo na kretanje, ona uvijek ostaje. Preko volje ga pozdravi, donese kafu i potom prestane komunicirati, mjestimice sikće. Katkad igramo šah pa ni ne razgovaramo mnogo, a katkad samo pijemo kafu uz dnevnik i gledamo što se dešava u državi i svijetu. Ferid je jednom prolio kafu po kauču, nekoliko puta prdnuo i podrignuo, jednom je došao prljav i oznojen jer je radio u nekom polju na izlasku iz Sarajeva čitav dan kao mazga. Gordana ne taji svoju odbojnost prema Feridu, dobacuje gadljive grimase u njegovom pravcu. Ferid to zna. Zna i to da o njemu misli sve najgore: da je zapušteni i pasivni propalitet koji je protratio život te da je neiskazivo glup. O svemu tome nikada mi ništa nije rekao, ali ja znam da on zna. Ona mi je pak održala traktat o nepogodnom utjecaju mog i Feridovog druženja po moj psihofizički elan. Da, čovjeku koji je nakon moždanog udara ostao s jednom neupotrebljivom rukom čime je u neku ruku, onu metaforičku, završio njegov život, ona govori o elanu. Kada Ferid ode kući, sakuplja ispijene šoljice i njegovu pere duže nego naše. Redovito uzima osvježivač zraka i raspršuje kapljice kemijskih spojeva po prostoriji u kojoj smo boravili. Temeljito pere wc. Jednom mu se obratila, pitala ga je zašto ne opere svoje naočale, jer, čine joj se poprilično masne. Bilo mu je toliko neugodno da je otišao na svoj kat i oprao ih te se potom vratio. Dok je Ferid prao naočale, a mi mislili da je otišao kući i neće se vratiti više nikada, rekao sam joj da sljedeći put kada ponovno pomisli takvo nešto napraviti, može komotno uzeti svoje stvari i u miru otići, ali da više ne dolazi ovdje. Zašutjela je. Ferid se vratio i rekao da sada mnogo bolje vidi, i da joj hvala na savjetu, te da je jednostavno zaboravio da su mu naočale prljave. Jučer ujutro je svanuo prelijep dan i odlučio sam izaći, palo mi je na pamet otići negdje odakle vidim više nego sa svog balkona, imao sam potrebu za promjenom vidika. Pozvonio sam Feridu i izvukao ga van. Nisam mu ništa objašnjavao. Gordana će doći za pola sata, rekao sam, i dodao kako želim ići na zrak, požurio sam ga da navuče cipele, pozvao taxi i krenuli smo kod Bibana. Kada smo stigli, ugasio sam mobitel koji je zazvonio samo jedanput, ali takvom jačinom i vibracijom da sam kroz njega gotovo mogao osjetiti Gordaninu izbezumljenost po pitanju toga što me ne pronalazi u istoj pozi na istom mjestu kao i do sada. Terasa u prirodi, na brdu, pod nebeskom kapom koja danas milosrdno sipa sunce na konglomerat koji motrimo s ovog panoramskog vidika. Grad-kolaž, patchwork kotlina. Minareti, bijele svjećice na šarenoj dječjoj torti. Miljacka plitka i mutnjikava, kao usječena. I brda, nesretno oslonjena, u funkciji spontanog steznika i strateškog obruča. Ferid nijemo promatra. Lice mu se rasteglo u lice nekoga tko nikada nikuda ne ide. Omamljen je, veliko je ovo za njega.

– Veliko je Sarajevo – kaže, i ne laže, nije vidio dalje.

Pitam ga sviđa li mu se pogled. Kaže da je moćno. Ne znam zašto, ali sam se odjednom zamislio nad tom riječju moćno, a onda mu postavio pitanje koje je izlazilo iz okvira naše uobičajene konverzacije. Ferid je bio krajnje jednostavna, prostodušna osoba s kojom razgovor nije iziskivao umni napor niti skretao u preneseno značenje. Kada sam ga upitao što je za njega moć, uslijedio je odgovor koji me nemalo iznenadio.

– Moć je ljepota – rekao je, a potom zastao na trenutak pa nastavio.

– Ljepota je snažna. Zato je danas sve ovako slabo i rđavo, nema ljepote – izrekao je Ferid, moj poznanik s petnaestog sprata, taj ofucani, neugledni čovjek-biljka.

Dok je to izgovarao, pogled mu je prebirao krovovima našeg grada. Iz njega nisam mogao razabrati ništa što bi pratilo semantiku upravo rečenoga. Naprotiv, svoju je pomno sročenu tvrdnju popratio blagim zanosom, kao da je ovo u što upravo gleda utjelovljenje ljepote. Zaključio sam stoga da je istinski mislio to što je rekao, ali da se to nije nimalo ticalo panorame, već nečega što u njoj pušta korov, a nije nužno oku vidljivo. Bio sam u stanju apsolutnog šoka: Ferid je genijalac. To je bila moja prva pomisao. Druga je, skresavši malo doživljaj, bila ta da je u najmanju ruku čovjek koji vidi, zna, shvaća mnogo više nego što odaje. Treća mi je pobjegla naglas u obliku potpuno prozaične rečenice: Kako to misliš? Pogledao me kroz gust sloj stakla i rekao da mu je drago što sam ga pozvao da ide sa mnom ovdje. Odavno ga nitko nije nigdje zvao. S Ejubom Stevicom ne ide nikamo, vrijeme provode u Ejubovom stanu. Ignorirao je moje pitanje mirno, bez uzbuđivanja, dok sam ja pak, gorio od želje da nastavim prethodno započeti razgovor. Pokušao sam ga ponovno zapodjenuti bacajući udice s ključnim riječima ljepota, moć i rđavost. Ferid je pijuckao svoju kafu i žmirkao očima, malo prema gradu, malo prema meni, ali nije replicirao. U jednom trenu nastao je tajac uslijed kojega kao da se prešutno ispriječila zabrana daljnjeg razgovora na taj način. Bilo je očito da se on ne osjeća najbolje kada se povuče takva tematika, čak možda ne ni tematika, nego težina razgovora, registar jezika. Možda mu je nedostajalo vokabulara, možda nije ni imao ništa više za reći, tko zna, ali ja sam se dobro oznojio. Osjećao sam se kao da sam zakratko bio pronašao neko svjetlucavo blago, a onda shvatio da u njemu ne mogu uživati. Istini za volju, tih nekoliko sekundi u kojima sam izgarao od želje da od Ferida načinim Aristotela, ponašao sam se nesuvislo. Trebao sam pustiti da stvari idu svojim tokom, shvatiti da je ovo Feridov dan, i da njega nitko nikuda ne zove. On je usamljen do besvijesti. On je, kad malo bolje razmislim, vrlo sličan meni. I ja vegetiram. I ja sam biljka, o meni su mnogi tako počeli misliti. Biljke šute, lišene reakcije, one samo postoje, a mnogi tvrde da ipak osjećaju. Da postoje frekvencije i vibracije koje i njih čine živim bićima. Neke studije pretpostavljaju i da čuju glazbu, te na nju itekako reagiraju, na sebi svojstven način. I shvatio sam. Komadić vremena u kojemu se dva čovjeka-biljke prepoznaju bio je ta glazba. Frekvencija koja nas je povezala. Ferid je to i prije mene pojmio, tu suptilnu poveznicu, i ušutio. Nije osjećao potrebu za dodatnim naglašavanjem. Ja sam pregorio. On je ohladio, ja sam zapalio. On je bio početak, a ja kraj jednog te istog fitilja što je okinuo prvu muziku koja će razviti biljku našeg prijateljstva.