Je suis Jednoruki | Maja Ručević

_______

Decembar je. Mjesec završavanja. Godišnje aktivnosti ne pronalaze svoje mjesto u ladici. Nikada ne znaš što sve iz njih možeš izvući. Umjesto toga, borim se da se prisjetim koja je uopće godina. I zašto je to uopće bitno? Zaspala je na kauču. Osjećam mir. Volim tu ženu. Volim to što postoji, uz mene, ne zbog mene. Spokojno supostojanje naša dva bića učinilo me vjernikom. Njezina otmjena tuga zbog koje je s vremenom naučila biti pomirena s tokovima života, izvire iz svake njezine pore. Bezbroj vrela u jednoj osobi rađa vodu. Silu. To me zadivljuje, a odavno se ničemu nisam divio. Nije imala ni lak ni sretan život. Nemam iluzija o tome da je usrećim, tj. ne želim ni da to pomisli. Bio bih pretenciozan kada bih to nekome obećavao. Obećanja su za ljude koji mnogo očekuju. Zadrijema katkad tako, uvečer kada navrati, a i vrijeme je pospano samo po sebi. Jednom prilikom je usred sna, bunovno pridigla glavu i snenim, jedva čujnim glasom prošaptala: Pokrij me. Dohvatio sam deku i pustio srce razlomljeno u sitne komade da se rasprši na putovanje u nepoznato. Stegnulo me. Knedla je otežala vrelinom. Budi tu. Nemoj nikada ići. Ja se nadam. Konačno se opet NADAM, krišom i pomalo u strahu, ali oživio sam. Nestanimo u toj nadi. Bez straha. Između premisa.