Je suis Jednoruki | Maja Ručević

_______

Spopada me nešto poput onoga što se da naći na internet portalima i forumima gdje ljubitelji pojma onkraj raspredaju o paranormalnim pojavama, ezoteriji, magiji i inim maglovitim fenomenologijama. Osobno prezirem te neutemeljene forumske korpuse čija se građa dade svesti na kalemljenje vječno jednog te istog na to isto. A opet, imam osjećaj da se odvajam od tijela. Unutarnja spoznaja? Klinička smrt? Levitacija? Daleko od toga. Samo ljeto. Ubitačno, pretilo ljeto. Respiratorne tegobe, znoj, zastoj mentalne aktivnosti i to neumoljivo, robusno i uprženo. Ne mogu se pomaknuti. Na ovom katu je vrućina nepodnošljiva. Mokro tijelo tare se o tapecirano sukno dvosjeda iz vremena mojih socijalističko-federativnih roditelja. Zato zamišljam da sam izašao iz tijela, premještam se. Dobra stara teleportacija. Oduvijek sam bio zimski tip. Primjerice, Rus. Rus stamen, srčan; pružatelj otpora, metafizički ratnik. Protiv nemoći. Za ljubav, neku rusku ljubav pod pahuljama sarajevskog svoda. Zima je krinolina, rešetkasti žičani kalup unutar kojega, da bi oblikovao opstanak, moraš voditi bitku. Kada to savladaš, to je ples. Volim plavičasto-sive slojeve zimskog zraka. Hladnoću koja steže moja jaka slavenska bedra. Šćućurene krovove mahala, teško prohodne sokake. Tu zbijenost i kompaktnost zbog koje ljudi stanu na kočnicu, ukrućeni žure svojim toplim kućama. Štede dah. Kući se usude disati, otpuštaju energiju koju im je sputavala ledena ulica, razmjenjuju je uz vrući čaj, kamin, pod dekama, u kuhinjama gdje prekaljene domaćice i majke veteranke miješaju ljubav u kazanima. U njima izgaraju biljke i životinje na koje se možemo osloniti, male smrti od kojih živimo, koje rado liznemo prije nego li završi termička obrada. Dimnjaci znaju od čega smo sazdani, na se preuzimaju spoznaju te ljubavi, aspiriraju je, dobri duhovi, u svoje čađave stjenke. Kada putujemo, kroz prozore vlaka promatramo kako kuljaju našu ljubav. Na um nam pada ognjište. Mislimo o tome kako bismo voljeli voljeti. Ubili bismo za ruku koja, dolazeći izvana, skida rukavice i omrznutim zadebljanim prstima pristavlja čajnik, a potom nas miluje. Ulazi u krvotok. I raspada se tamo, drogira nas, razoružava. Ostaje u nama, ona je postojani lučki vez, mi smo preteški i pokvareni, živuća havarija koja, iz ipak nepoznatog razloga, ne smije otplutati. Vez je spas. Sve do ljeta, kada sunce raspali po našoj pohabanoj palubi, a hrđa što se uhvatila kao kazna jer smo se usudili sanjati ne počne škripiti i grepsti. Naposljetku nas izjedu i ona i otežalo sunce, i možda, prije nego se uz nas stisnu neki novi i svježiji što još nisu oksidirali, možda nas uoči kakav mjesni ribar i skloni u svoju staru garažu. Iz elegije ruskog ratnika što je zbog sna o ljubavi omrznuo pa oksidirao prenuo me trenutak u kojem sam odjednom racionalno razabrao da se osjećam jadno. Da ništa ne radim. Da mi sestra, koja mi je ujedno i jedini preostali takozvani bliski rod šalje novčanu pripomoć; da sam, zbog svog hendikepa, valjda linijom manjeg otpora, u život ponovno pripustio ženu zbog čijih se postupaka svojedobno u meni nataložila nezavidna količina gorčine i koja to dobro zna, a situaciju pod izlikom da me voli, ustvari koristi za svoje iskupljenje dok ja, poput nekog sado-mazo slabića dozvoljavam da mi pred očima svakodnevno uprizoruje taj trodijelni gundulićevski barokni ep – kći razmetna što je sagriješila, spoznala te se potom skrušila. Da sam propao na sto načina. Da mi ni do čega i ni do koga nije stalo i da mi, istini za volju, ovako ništavnom, predstoji nešto poput kraja. Slijedom struje svijesti, sjetio sam se svoje majke. Pamtim je kroz dva razdoblja. Ono prvo, kada je bila žena koju sam volio, poštovao, ali i mnogo toga joj zamjerao, i drugo, u kojemu je postala neka druga osoba koju sam još uvijek poznavao, ali koja je s vremenom sve manje poznavala mene. Moja majka je bila odmjerena, ne pretjerano profinjena, ali dopadljiva osoba. Vješto se snalazila u društvenim sferama; ne bih rekao da je u ljudima izazivala baš strahopoštovanje, ali su je uglavnom cijenili. Ako je u nečemu bila izvrsna, onda je to bilo u iskazivanju svog neoborivog i redovito argumentiranog mišljenja pored kojeg je ostavljala malo prilika za protivljenje. Narod bi rekao jaka žena, a ona bi narodu odgovorila svaka je žena jaka, slabost je za kukavice. Radila je kao odgajateljica u nekoliko ustanova za predškolsku dob. Teta u vrtiću. Ja nikada nisam išao u vrtić. Tvrdila je da ne moram sve dok me otac i ona mogu podizati, da za time nema potrebe. Kasnio sam s vodenim kozicama, šarlahom, raznoraznim virusima i primarnom socijalizacijom. Zato sam imao nepodijeljenu pozornost. Sin jedinac koji je u većini slučajeva mogao dobiti svoje omiljeno jelo kad god zaželi, ali i do unedogled zamišljati kako je to igrati se s drugom djecom. Način na koji me odgajala, više nego staklenom, sličio je čeličnom zvonu. Sve je išlo tip-top, naoko, sve se odvijalo kao u Panglossovom najboljem od svih mogućih svjetova. Na vrijeme, sa svrhom, uvijek s obzirom na budućnost i hranjivo. Kada sam s gotovo svim peticama završio osnovnu školu, bila je jako ponosna i ocu rekla da se vidi da sam iz pametne porodice. Nakon gimnazije, u kojoj sam uvijek briljirao iz matematike, fizike i glazbenog, a patio se s likovnim, ocu je rekla da sam povukao najbolje od nje koja je uvijek krasno pjevala i imala apsolutni sluh zbog čega joj je žao što se nikada nije bavila glazbom, ali i od oca koji je bio čovjek od brojki. Ona sama, rekla je ocu, nikada nije znala crtati, a to se sada vidi i kroz njezinog sina. Srednju muzičku sam završio s uspjehom, bez problema, a za to je, rekla je ocu, ključan bio njezin trud i stalno poticanje na vježbanje. Akademiju sam, objasnila je ocu, upisao zahvaljujući već spomenutim genetskim predispozicijama i zato jer je ona zaslužna za to što sam čitavo ljeto mogao nesmetano vježbati za prijemni tj. zato što je ona odnijela slavodobitnu pobjedu nad komšijama koji su s pravom zahtijevali pridržavanje kućnog reda. Kada sam završio akademiju i diplomirao s desetkom, ocu nije ništa rekla jer ga više nije bilo. Nakon što oca više nije bilo, prestala je govoriti i djelovati. Još je uvijek mislila, ali je zajedno sa svojim teretom uspomena kopnjela. To je trajalo do 2000. Poslije sedam godina udovičkog života, umrla je i prepustila mi da s vremena na vrijeme razabirem kakva je bila osoba. Nedvojbeno, moja mi je majka pružila svu majčinsku ljubav i skrb, odgojila me kako je najbolje znala i usadila mi mnoge etičke vrijednosti na kojima sam joj zahvalan. Međutim, središtem njezina svijeta oduvijek je bio moj otac, čovjek s kojim sam imao prirodniji i opušteniji odnos. Jesam, trčao sam u zaklon pod njezinu suknju kada bi otac zagalamio ili se rasrdio zbog nekog mog nestašluka. I jesam, plašio sam se njegove kazne i u majci tražio djetinju utjehu i čeznuo za njezinim opravdanjima kako bih izbjegao tu kaznu. I kada otac ne bi sa mnom pričao iz didaktičkih razloga, kako bi mi došlo do glave da sam pogriješio ili ga nisam poštovao, pribjegavao sam njoj, tražio njezinu potvrdu da sam još u kakvoj-takvoj milosti i da će sve to proći. Tada bi se, kao prava majka, pokazala blažom od oca, i svojom toplom riječju i pogledom utjelovljivala melem za moje zaslužene rane. Međutim, kako sam odrastao, i kako sam postajao čovjekom koji misli svojom glavom i pronalazi svoje mjesto u društvu, bio sam sve sigurniji da mi je otac bolji sugovornik. Jednostavno nisam nalazio zajednički jezik s njom. Slušao sam pažljivo njezinu riječ i trudio se pronaći dašak nijanse, kritički promišljeno stajalište koje je podložno i promjeni, propitivačku refleksiju. No sve što je ona o bilo čemu imala za reći svodilo se na crno-bijelo poimanje stvari. Sumnja joj je bila strana pojava. Prezala je od nje kao od vraga. Kasnije sam shvatio da je sumnja u njoj izazivala osjećaj nestabilnosti i nikako je nije mogla pojmiti kao konstruktivni poriv koji ponekad može pomoći u boljem spoznavanju svijeta koji nas je okruživao. Mislim da se bojala da ako odmah ne iskaže svoje na mah doneseno i tvrdo pakirano mišljenje, da će ispasti neodlučna, beskarakterna i slaba. Problem je bio u tome što time nije nudila mišljenje, nego stav. A stav je bio krut i nefleksibilan što je od nje činilo pomalo površnu osobu. To me ubrzo počelo izluđivati jer sam kao dijete o njoj bio stvorio drugačiju sliku. Bio sam naivno uvjeren da je ona velika, nepobjediva mudra pravednica kojoj nijedna druga ženska osoba koju sam poznavao nije dorasla. Bilo je to prvo razočaranje, prva rasturena iluzija koju sam posjedovao o njoj. Ona druga, koja se rasprsnula nešto kasnije, također me pogodila, ali tek kasnije. Nije me mogla uznemiriti i posve obuzeti jer smo proživljavali rat koji je ubio i najprostiju iluziju o ljudskom pravu na slobodu, mir i život pa je ta iluzija predstavljala tek uhodani šok na šok. Ta druga iluzija ticala se mog umišljaja da sam ja, njezin sin kojim se toliko ponosi, najvažniji čovjek u njezinom životu. Nju sam zasnovao na pretpostavci o tome da je sin u životu jedne majke svetinja jer je, izišao iz nje i jer ništa u njezinom životu ne može biti više njezino, a samim time ni više voljeno od djeteta koje je devet mjeseci nosila u utrobi. Tu sam se grdno prevario, moja majka je, a to ću shvatiti nakon očeve smrti, više od ičega ili ikoga na svijetu voljela jedino mog oca. Voljela ga je jer ga je posjedovala. I mene je posjedovala, ali voljela manje, čak ne ni drugačije, nego jednostavno manje. Kada je umro, ugasila se i ona, samo je nastavila disati, jesti, piti (uglavnom tablete za smirenje), odlaziti na toalet i brisati prašinu s vjenčane slike. Dok je otac bio živ, njezin klasični razgovor s bilo kime koga smo poznavali, svodio se na panegirik njezinom suprugu koji je neusporedivo dobar muž, ljubavnik, prijatelj, kolega, prosvjetni radnik, čovjek, otac i bog. On je nepogrešiv, odan, pametan, dobrohotan i brižan. A sin je, kao normalna posljedica takvog genetskog koda, naslijedio sve to. On svira klavir. Njezin sin svira, i to jedan takav instrument! Jedanput je, bio sam tek na početku studija, komšinici u liftu koja joj je išla na živce, a čiji je sin bio narkoman nadmeno rekla da je njezin sin ni manje ni više nego profesor klavira, i da je dobar odgoj pun ljubavi preduvjet za uspješnost djeteta. Žena je oborila glavu, a ja sam progutao knedlu neugode. Tijekom prve dvije godine studija, pretvarala me kome bi god stigla, u izvanrednog profesora, još boljeg pijanistu i svjetski poznatog muzičara. Bez obzira na to što to ljudima u podrumima, skloništima, redovima za vodu ili u pauzama između granatiranja nije predstavljalo ama baš ništa, moja je majka predano gradila moj fantomski staž. U onim godinama kada dječak u meni još nije postajao momak, kada sam još uvijek bio djetinje željan njezine ljubavi, i nisam naslućivao da će ta maznost uskoro nestati, stvorio sam ritual prizivanja njezine pažnje. Sjedao bih za klavir i svirao kao da mi nikako ne ide; odsvirao bih neki takt pogrešno, pa zastao, pa glasno uzdahnuo i ponovno ga odsvirao krivo, pa udario po klaviru. Ako ne bi odmah došla, ponavljao bih ritual sve dok se ne pojavi. To sam radio zato da bi došla k meni i rekla mi nešto umirujuće, ohrabrujuće. Ona bi naposljetku došla, ali pažnja tog tipa bi izostala. Umjesto toga, održala bi mi kraći pedagoški traktat s primjesama suhoparne motivacije i udaljila se.

– Rezultate ćeš postići samo upornim vježbanjem – napomenula bi za kraj.

Čeznuo sam da mi kaže da ustanem od klavira, da danas ne vježbam, da zaboravim to samo na jedan dan, da je ovo naš dan, da me uzme za ruku i odvede u grad ili da se nečega poigramo. Tako sam stekao naviku drila. Bez sumnje, moja je majka zaslužna za moju ambicioznost koja je rasla ojačana njezinim naputcima. Katkad mi se čini da je fenomenu uspjeha bila posvećena do mjere da je sve ostalo jednostavno moralo pasti u drugi plan. Bilo je iznimno važno postići ga, na svim poljima djelovanja osim u emocionalnom smislu. Kada gledam njezine fotografije koje je sakupila u jednu kutiju, gotovo su sve prigodne tj. sve ovjekovječuju neki dobro izveden pothvat ili veselu obljetnicu. Diplome, tatini najbolji ribički ulovi, kolektivne proslave rođendana, obljetnica savršenog braka, raznorazne promocije itd. Malobrojne su one spontane, kao kad nekog uhvatiš na prepad. Događaji su se u njezinom životu odvijali pomalo namješteno, režirano, bez improvizacije. Čak je i tu riječ mrzila. Kada sam joj nekoliko godina nakon očeve smrti rekao da odlazim živjeti s Gordanom u maleni podstanarski stan koji smo bili našli, izbezumila se. Oštro se tome protivila iz nekoliko razloga. Nije normalno da ja nekuda odlazim, ona neće moći sama, Gordana bi trebala doseliti k nama, ona nam neće smetati. Kako ćemo, zaboga, kuhati i plaćati to sve?

– Improvizirat ćemo – odgovorio sam joj.

– Improvizirati… Improvizacija je za neozbiljne ljude. Ti bi samo nešto navrat-nanos, bez reda i kao muha bez glave – otresla se.

Bezglava i neuredna muha je ipak odselila, a majka je nastavila redati liječničke recepte koji su propisivali sedative. Kada bih je posjetio, uglavnom bi šutjela ili uzdisala. Na pitanje treba li joj što, odgovarala bi kratko da su njezine potrebe najmanje važne, a ono što joj je davalo razloga za život mrtvo. Nimalo se nije ustručavala iskazivati želju za smrću. Bilo mi je teško gledati tu patnju, ali ujedno i mučno od te lažne skromnosti kojom je prekrivala manipulativnost. Potkraj života usvojila je vještinu latentnog predbacivanja. Na koji bih joj se god način obratio, kako bih joj god dobronamjerno ponudio pomoć ili samo iskazao želju da nastavi živjeti kao i svi drugi ljudi kojima je netko umro, sve bi to britko odrezala izjavom tipa: sve se otelo kontroli, svi rade što ih je volja, ja ne poznajem taj način. Moje je vrijeme prošlo. Jednoga dana sam primio poziv od njezine radne kolegice s kojom je bila u dobrim odnosima. Nazvala me da popričamo o majci. Rekla je da pripazim na nju, jer je primijetila da je u posljednje vrijeme (koje je doista i bilo majčino posljednje vrijeme) lelujava i odsutna. Mjerila je riječi kako bi mi na pristojan i neuvredljiv način rekla da majka na poslu više ne funkcionira i da je zapala u neko krizno stanje. Zatekla je je kako plače u wc-u i htjela joj pomoći, na što se majka izderala da njoj jedino može pomoći da ode s ovoga svijeta. Isti dan došao sam po majku na posao i pozvao je na ručak u Gordanin i moj stančić. Ženu koja nije znala sumnjati i koja je čitav život težila redu i uspjehu, pozvao sam, sumnjajući kao najtvrdokorniji skeptik u uspjeh zamišljene misije, u naš neuredni brlog. Htio sam je rasteretiti, razveseliti, odagnati joj tu turobnu tjeskobu barem na jedno popodne. Mislio sam da je krajnje vrijeme da ozbiljno popričam s njom o tom prestanku vjerovanja u život, o toj lošoj energiji koju je nakupila u sebi. Gordana je još ujutro rekla da će po povratku s posla kupiti namirnice i napraviti filovane paprike, majčino najdraže jelo. Na sam spomen ručka i našeg stana, naišao sam na jedno nepopustljivo i odrješito NE. Rekla je da se ne osjeća dobro, da je vrlo umorna, bez apetita i da će odspavati kod kuće. Svi ti simptomi upućivali su u najmanju ruku na to da mora posjetiti doktora, ali više od svega, na to da se bliži kraj koji je toliko žarko priželjkivala. Plakao sam kada je otac umro. Kada je majka umrla, također sam plakao. Ali ako postoji neka mikroskopska analiza suza i njihovog sastava, sigurno bi se ta dva plača razlikovala. One za ocem bile bi prozirne, čiste, nepomućene, bez kiselih i gorkih supstanci, dok bi one koje sam prolio za majkom bile zasićene nečim oporim, gustim i tamno obojenim. Njezine sam teško gutao, dok su se one očeve sasušile i same od sebe pospremile u laganu, spokojnu spomen-kutijicu od bisera. Na ovom dotrajalom tamnozelenom kauču na kojemu ležim, sjedili su majka i otac bezbroj puta. Evo ide najava dnevnika, još malo pa ću morati u krevet. Danas se otac ne osjeća dobro, majka čini sve da mu ugodi. Budući da moraju nešto razgovarati, ja u krevet idem bez pogovora, najprije, naravno, proturječim i tražim puding, ali ne uspijeva mi. Malen sam i nemam što tražiti pred televizorom tako kasno. Ustajem i odlazim prema svojoj sobi, ali se još jednom osvrnem da ih vidim. Uznemireni su. Sakrivam se iza zida u hodniku i virim. Zagrlili su se. Otac plače, malaksao je. Kad bih samo znao o čemu se radi! Majka uzima njegove ruke u svoje i nježno ih ljubi. Želio bih dotrčati tamo i zavući se među njih! Želio bih ljubiti i plakati s njima, osjećati sve što i oni, biti dio svega toga! Kako se zove to što oni sada rade? Je li to ljubav? – pitao sam se, skutren u svom špijunskom položaju. Sutradan ujutro glumio sam oca. Ni dan danas ne znam otkud mi u tim zelenim godinama tolika nepokolebljiva odlučnost da se odvažim na taj performans. Nisam htio ustati. Majka je došla da vidi što je sa mnom. Pokušavao sam biti ozbiljan i reproducirati sve očeve pokrete i mimiku lica koju sam upamtio. Čak sam i protisnuo da me je strah, premda se ničega konkretnog nisam bojao, već sam samo htio da ona opazi moju uznemirenost. Želio sam da mi pruži tretman kakav je sinoć imao otac. Nakon što je iskusno zaključila da mi nije ništa i prozrela me kao najvećeg diletanta među nadobudnim mađioničarima, pomilovala me po glavi i rekla otprilike nešto poput:

Sine, ja sam tu, i dok je tako, imat ćeš sve što poželiš, barem ono što ti ja mogu dati. A doći će dan kada ćeš sam ispunjavati svoje želje. Upamti, nemoj nikada ostati bez želje. Kada više ništa ne želiš, znači da ne voliš život.