Je suis Jednoruki | Maja Ručević

_______

Osjetio sam kontrakcije odebljalih zidova oko tijela. Stezali su me, sve me razjarilo, iznenada. I njezin lik neuspjele, nezaživjele žene pred ekranom kojim su defilirali brkati Turci sa svojim sapunjarskim jadima, tim vitaminima za anemične mase, i ja i sva moja druga Ja, nemušta, suvišna, potresena drugošću. Nervirao me i vječno isti miris pržene hrane i utabani raspored naših monotonih radnji, ali zidovi, zidovi su bili daleko najgori. Klasična klaustrofobija i zamor rutine. Cijele zime vježbam život, dobar naslov tog Fabrijevog romana – Vježbanje života. Raspadam se, na sitne komade beskorisnosti. Ti komadi, odvojivši se jedni od drugih, udaraju o te iste zidove, zalijeću se i sudaraju u zraku s njezinim licem, bauljaju podovima, jezde i prianjaju uz pljesnive sanitarne čvorove, tavore u kutovima, zajedno s kuglama prašine i epitela koji se ljušti s naših tijela, o, tempus fugit, moram izaći, moram među ljude. Napolju divlja ona jeziva januarska južina. Obukao sam Jednorukog, a sebe okuražio za socijalizaciju. Jednoruki je moj jaran, a ja sam njegov štit. On je ponekad iskompleksiran, no tada ulijećem ja sa svojim amerikaniziranim self-help mačem i siječem njegove barijere. A katkad je obrnuto. Ja se slomim, sva ta moja psihološka čvrstina podlegne pod nečim banalnim, a Jednoruki onda hrabro spašava stvar, iskrsne sa svojom neustrašivošću i neobičnošću: on je moj vitez, a ja njegova dama u nevolji. Moja je čast njegova dužnost. Idemo u noć, u druge sudbine, među tuđe udove. Nisam imao želju ni da me grad prigrli, ni da se izgubim među njegovim plavičasto-sivim venama, nisam se opajao ničime gradskim jer je ovaj grad već u mnogočemu izgubio svoje urbane karakteristike, a i nije bio ni plavkast ni liričan, već natopljen smogom i smećem. Na livadi u jednom urbanom kvartu moglo se na pet metara opaziti: praznu kutiju tableta za smirenje, praznu bočicu pelinkovca, koru od banane, pseći izmet, zgužvanu kutiju cigareta, odlijepljeni đon, dječju gumicu za kosu i vandaliziranu kantu za smeće. Želio sam piti. Za šankom od punog tamnog drveta, udisati težak miris aromatiziranih cigara, slušati mistični melos, bacati teške kontemplacije ispod prigušene svjetiljke nad šankom, milujući čašu, vrteći viski s ledom lijevo-desno. Izgarao sam od želje da utjelovim i doživim filmski klišej. Međutim, Jednorukom se to nije svidjelo. On nije bio u godfatherovskom elementu, već za neki žešći provod. Htio je osjetiti kako njime kola krv i kako mu ono što mu je preostalo od mišićne mase pada u blago opijeni hipotonus. Nina Simone, neprikosnovena soul carica kako je neki zovu, a ja bih to parafrazirao u soul otimačica – ima jednu pjesmu naziva There’s a few more lonesome cities that I’d like to see. To sam pjevušio u glavi slijedeći Jednorukog. Ne znam zašto. Možda sam se pitao bi li ona ovaj grad uvrstila u taj svoj popis. Kako god, ubrzo je Jednoruki pronašao neku kafanu koja mu se izvana doimala prikladnom za naš bipolarni izlazak. Mramorni šank. Odmah sam počeo negodovati. Mramor je hladan, i premda piće zagrije čovjeka, kamen ipak ne preferiram. Posadio me za taj šank, ne obazirući se na moje proteste. Nisam mogao procijeniti spol bića koje me poslužilo viskijem u neuglednoj čaši za vodu, ali mogao bih se zakleti da je bio muškarac. Dok je bio zabavljen drugim mušterijama, perifernim vidom sam mu snimio sadržaj hlača i konstituciju, i naćulio uši da čujem glas. Nedvojbeno, vrlo feminiziran muškarac. Nisam nikakav homofob, daleko od toga, savršeno mi je svejedno što sve spada u LGBT populaciju i tko mi poslužuje piće, ali sam valjda odao neki vid zbunjenosti (pripisujem to svojoj poduljoj izolaciji od noćnog svijeta i pretpostavljenoj zamisli da ću za šankom ugledati jedru ženu bujnih grudi, ne znam otkud mi te Oktoberfest projekcije) jer mi je dotični/a šanker(ica) ubrzo dobacio/la britak pogled. Prevladava mlada raspuštena populacija, muzika diže, podigao bi se i Jednoruki, instalirao bi se za mramornu ploču u visini sa mnom. Dostojanstveno, k’o čovjek, zašto bi se klatario u pravcu poda, neka ga tu, u špici. Ali ne može Jednoruki, on vegetira, ali ne žali se, luduje, obješenjak. Priznajem, pribojavao sam se kako ćemo izgledati među svim tim neobogaljenim ljudima. Možda ćemo stršiti, možda će se netko narugati, nikad ne znaš. Ali ubrzo smo se opustili. Nitko na nas nije obraćao pretjeranu pažnju koja bi nam pričinila neugodnost. I to je u neku ruku liberalizam, i Jednoruki se složio. Godilo nam je. Nasmijana lica, kaleidoskop žamora, zadimljenost koja te uvlači u svoj vrtlog, poput iznenadne nesvjestice iz koje se ipak sretno budiš sa svakim gutljajem viskija. Dobar viski, makar i u toj čaši, slične je imala moja baka. Popit ćemo još. Popit ćemo tu tekućinu, popiti tuđe osmijehe, tuđi nehaj, tuđe dobre i pozitivne misli, ovu noć u kojoj smo umakli vlastitoj učmaloj dosadi i đavoljoj, a opet ljudskoj potrebi da budemo vječno sami i Gordaninoj nakaradnoj verziji majčinske požrtvovnosti pomiješanoj s egocentričnim iskupljivanjem, popit ćemo jedan drugoga, iskapiti na eks, do suštine koliko tuđe, toliko i naše vlastite osamljenosti. Jer, učinilo nam se nakon tko zna kojeg po redu viskija, da se čitav taj prostor uspaljenih i naoko veselih tijela dijabolično izobličio u grimasu koja je vrištala potragu. Grčevitu potragu za srodnošću, pa i za rodnošću, ali ne i za plodnošću, kad već rimujemo. Trljali su se jedni o druge, noć je iz njih oštro ekstrahirala ostatke ljudskosti. Ne poričem utjecaj pića i svoju malko pomjerenu svijest i nagrizenu psihu, ali u trenutku kada je na mene i Jednorukog nasrnuo jedan pomahnitali par u žaru strasti, pomislio sam kako li je tek iz noći u noć živjeti taj dance macabre. Sva je ta energija bila mrtva. Raznobojna, raspomamljena, rastrošna, rasuta, rasutija od mojih komada beskorisnosti koji su ostali plaziti zidovima stana. Osjetio sam svu amorfnost njihovih stočnih htijenja; zavodljivu pošast ispraznosti. Zrakom su se miješali pozdravi jednih poznanika drugima, gust dim i pasionirana nastojanja svih prisutnih da se međusobno dopadnu. U jednom trenutku ugledao sam u vrevi neku otromboljenu ženu vrlo nadmenog govora tijela. Ta žena je također sve to zamjećivala, i istovremeno ćaskala, cerila se, odobravala nešto ovima, napominjala onima, kružila od jednih do drugih, pa nestajala, zamicala za opskurnim kuloarima kluba. Jednoruki je bio smlavljen, utrnuo za šankom, ali ja sam vrlo vješto i nekako neobično izoštrenih čula upijao detalje. Zaintrigirala me masivna pojava te žene i njezino smjelo i okretno ponašanje. Vlasnica. Želio sam je upoznati. Krenuo sam za njom, ravno kroz taj kabare osokoljenih nimfa i nabreklog testosterona. Sjela je za drugi, manji šank i nešto objašnjavala konobaru. Ja sam sjeo pokraj nje i naručio piće. Uspostavio sam najgluplji mogući dijalog, pohvalivši njezin klub. Nije me ni najmanje privlačila, nisam joj se zato obratio. Zanimale su me neke druge stvari, kao npr. na što ta upadljiva, ali nedotjerana noćna žena troši sav taj silan novac koji zaradi od mene i ostalih protuha koje ga piju u njezinom lokalu. Pitao sam se najrazličitije gluposti. Koji toalet papir kupuje? Parfimiran troslojni ili neki prosječni? Jede li zidarske kriške niskobudžetne salame ili se časti lososom i dobrim komadima mesa? Ima li kakav neobičan hobi, neku suštu suprotnost prirodi svog posla? Npr., možda plete. Možda strogo odvaja privatni život od ovog, poslovnog. Možda je privatno zanimaju potpuno drugačije stvari. Čita li? Je li obrazovana? Možda je po struci zubna tehničarka koja je shvatila da je unosnije u tuđa usta naliti alkohol i dobro ga naplatiti nego po njima prčkati metalnim alatkama. Ili je pak upravo ovo što odašilje. Neugledna kafanska gazdarica. Nisam je mogao dokučiti. I taman kad sam se oboružao slatkorječivim, ali pametnim vokabularom i nanišanio trenutak u kojemu mi se učinilo da zainteresirano gleda u mom pravcu, Jednoruki se probudio i ukazao. Ona se začuđeno lecnula, bacila podugačak pogled na njega, ali se isto tako brzo pribrala i odglumila kao da se ništa nije dogodilo. Bilo je takvih situacija i ranije, ali ovaj put sam se ja izgubio, i umjesto da nastavim razgovor, zanijemio kao riba. Prošla je još možda jedna tegobna minuta u kojoj nam je oboma bilo neprijatno, a onda je ona, kao prava prekaljena vlasnica (koja naravno uvijek ima nekog prečeg, ali fantomskog posla u svom carstvu pa se neće predugo zadržati s nepoznatim gostom) mahnula konobaru i prešutno mu, samo pokretom prstiju iznad moje čaše, dala znak da mi naspe još jedno na njen račun, ustala i otišla dalje svojim poslom. Muškarci, kao što je poznato, ponekad imaju problema s erekcijom. Mnogobrojni su faktori krivi za to. Katkad je toj spolnoj disfunkciji uzrok kemijska supstanca kao što je npr. alkohol, katkad fizička anomalija, a poseban slučaj čine uzroci psihološke prirode, kao što je primjerice manjak samopouzdanja itd. Ja, u većini slučajeva, nisam imao takvih nevolja. Patio sam od nečeg drugog. Ja, kao prvo i najbitnije, više nisam bio muškarac nego dva muškarca, premda to, paradoksalno, ni u čemu nije pridavalo mom virilitetu. A kao drugo, imao sam problema s erupcijom, a ne erekcijom. Rigao sam sav čemer iz utrobe svog bića u pravcu svakog, pa i najnevinijeg sugovornika, u čemu me Jednoruki, u formi mog grotesknog dekora, vjerno pratio. Pretpostavka o tome da bi neki neznanac ili neznanka sa mnom razgovarao/la normalno, bez da u meni vidi strahotu oštećenog bića, padala bi u vodu već nakon nekoliko riječi. Za to nisu bile krive čak ni riječi same po sebi, nisam bio ni pretjerano zajedljiv ni sipao frustracije, ali vjerujem da sam odašiljao stanovitu količinu ogorčenosti koju je svatko iole normalan pokušavao izbjeći. Jednoruki je zijevao i zibao se, uostalom, što da drugo čini rezignirani ekstremitet. Ja sam pio svoj posljednji viski, i prije nego li ću oteturati do taksija koji će me odvesti u logor, odlučio da se teleportiram u glavu Goyinog psa na mom zidu, koja se, tonući sve više u pijesak, ipak koprcala, pokušavajući je držati koliko toliko iznad.