Je suis Jednoruki | Maja Ručević

12.3.2005.

Već mjesec dana dobivam Gordanina rukom napisana pisma. Šalje ih ekspresnom poštom tako da vrlo brzo po pisanju stižu na moju adresu. Pretpostavljam da se žestoko potrudila da je sazna, kao što se u njima gorljivo trudi da dopre do mene. Nedostaje samo da ih poškropi parfemom i stvar bi, da nije žalobna, bila gotovo romantična. Budući da joj ni na jedno nisam odgovorio, sa svakim novim pojačala bi intenzitet sadržaja i duljinu, iako, ono o čemu u njima govori ni ne zahtijeva podebljavanje, samo po sebi je dovoljno snažno. Zamišljam je kako se lomi, i znam da je ubija moja šutnja. Drugačije zaista ne mogu. Vjerojatno misli da cijepam te papire i da me uopće nije briga. Nije daleko od istine, ali nije to ni tako jednostavno. Ne osjećam više ništa prema njoj kao Gordani, nekoć mojoj. Ljudsko suosjećanje još postoji. Jebi ga, nije monstrum. U posljednjem se pismu bori između kajanja što se sve odvilo kako jest i vlastite boli zbog pobačaja. Vjerujem da nijedan muškarac ne može istinski osjetiti što znači izgubiti nerođeno dijete. Samo žena u kojoj ono raste, diše i jede može biti u cijelosti svjesna tog čuda. Kako kaže, udvostručiš se i naučiš što je odgovornost. Treba mnogo hrabrosti i snage za ono što je proživjela. Kada više nije bilo nazad, kada joj je rekao da ima drugu, pokušala je, shrvana izdajom i zgađena licemjerjem, ipak spasiti vezu. Zaradi djeteta. Naišla je na njegovo kategorično odbijanje i, ponižena činjenicom da moli za nešto što je bivalo pretpostavljenim samo po sebi, a već i dobrano uzeto zdravo za gotovo, rekla: u redu. U redu je sve, u redu je ostaviti nekog zbog nekog (i hiljadu drugih popratnih okolnosti), zna to Gordana, rekla je OK. Dalje se nije moglo, napokon – nije li to isto učinila i sama? Reda pred pultom na ginekološkom odjeljenju nije bilo. Zdravstvena radnica upitala je razlog dolaska, zakazala joj pregled i termin zahvata, naplatila i predala tri-četiri lista formulara u kojima je odgovarala na pojedinosti vezane za anamnezu, konzumaciju opijata i sl., potpisala uzimanje anestezije na vlastitu odgovornost, a onda otišla u kafanu preko puta i jednim cehom uništila sve hranjive namirnice koje je posljednjih sedmica konzumirala po preporuci časopisa za buduće majke. Deset dana koliko je preostalo do termina provela je gladujući jer bi krivnja zbog predstojećeg rasla eksponencijalno sa svakim zalogajem. Isplakana i dotučena dovukla se u vrijeme zakazanog zahvata. Išlo je kao po traci. Sestra je ušla u punu čekaonicu i glasno povikala:

– Pregled: Hadžimušović! Abortus: Selimović, Begić i Ristić!

Selimović, Begić i Ristić ustale su brzo i uglavnom pognutih glava. Hadžimušović se s otežalim trbuhom polako pridigla i popratila ih neodređenim pogledom u kojemu se nazirala mješavina predrasuda i žaljenja. Nije zamišljala da će takvu situaciju dijeliti s još tri žene. Najgore se držala maloljetnica koja je došla u pratnji majke. Prestravljena, kao pred klanje. Tek saznaš što je seks, a već ti je prisjeo. Sve su bile mlađe od Gordane. Raspodijelili su ih po krevetima u zajedničku sobu. Nakon nekoliko minuta, ušla je sestra, jednoj od njih dala anesteziju i izišla. Cura je pokušala upitati što dalje, ali je sestra u staroj dobroj maniri užurbane zaokupljenosti mnoštvom drugih, uvijek važnijih stvari već izišla zalupivši vrata. Sve tri su piljile u nju. Za nekoliko minuta ušle su dvije sestre i odvele je na istom pokretnom krevetu. Nisko ispod plafona kružila je muha. U nekoliko minuta koje su je dijelile od čina, Gordana nije pomislila nijednu smislenu misao. Smisao je bio precijenjen. Čekala je, izvana mumificirana, iznutra u komadima, da joj odstrane plod. Kada je sestra došla po nju, dok joj je u nadlanicu ubrizgavala anesteziju, Gordana ju je, malaksala i u bunilu pitala: Hoću li ja sad umrijeti? Posprdnim i sterilnim hihotom popraćen odgovor sestre: Jedno ubojstvo ti je dosta za danas, zar ne? – jedna je od posljednjih stvari koje se sjeća prije nego je zatvorila oči. U operacijskoj sali podigli su joj noge na dva predviđena stalka, doktor ju je, procjenjujući tako stupanj djelovanja anestezije, upitao čime se bavi, a onda tama… U tami izniknu zlurade biljke, žderačice savjesti. Pogoduje im opskurno i okultno. Kada je sve gotovo i poslano u vječna lovišta, krivnja opisuje svoj krug. Ožiljak je izvjesniji od iskupljenja. Posljednje pismo koje sam primio nisam mogao pročitati do kraja, morao sam u ratama. Dotakla je razne stvari, istresla nutrinu. Osjećao sam krikove, ubode, vapaje, potreslo me. Zaplakao sam jer nikome ne bih poželio takve udarce. Posustajala je pod teretom. Htio sam sjesti na vlak i potražiti je samo da joj obrišem suze i kažem da joj život nije gotov. Ali to bi bio dvosjekli mač jer je ona trebala rame za plakanje, a moje to nije moglo. Preko njega sam umjesto toga prebacio jaknu, izišao van i dugo, dugo sjedio na klupi uz Dunav. Bacio sam sve niz rijeku.