Je suis Jednoruki | Maja Ručević

Sarajevo, 2008.

Probudio sam se sa željom da nisam. Znao sam da bi Jednoruki pristavio kafu da može, gledao me kao neki pokunjeni grešnik. Nisam mu sudio. Ja sam se ponudio. Ne mogu sa sigurnošću ustvrditi, ali mislim da se ovako nisam osjećao niti onda kada sam prvi put, nakon početnog šoka, pri punoj i zdravoj svijesti shvatio da sam invalid i da život više nikada neće biti isti. Ma jesam, lomio sam se tada na elementarne čestice, ali nikada ovako. Možda to tada nisam znao, ali sigurno je u tim prvim danima oduzetosti već klijalo sjeme što je nagoviještalo krah. Zapalio sam i odlučio napraviti bilancu. Prošlo je tri godine otkako sam umro. Danas ću otići na svoj grob. Kupit ću si dva, tri gerbera i stajati izvjesno vrijeme pred svojom nadgrobnom pločom na kojoj će pisati Ovdje počiva tridesetpetogodišnja nakupina kosti koja je do prije tri godine voljela život. Neću naricati. To odudara od mog poimanja tanatosa (prema kojemu, uzgred rečeno, u zadnje vrijeme gajim više naklonosti nego prema erosu). Nisam patetičan lik. To ne podnosim. Smatram da je to svojstveno neinteligentnim bićima. Do prije tri godine nisam bio ni tužan, mada uvijek pomalo melankoličan. Ranije sam u tome nalazio i stanovitu slast, nadahnjivalo me u stvaranju. Naravno, time ne otkrivam toplu vodu, brojni su primjeri inspirativne snage takvih osjećanja. Danas sam tužan, možda i očajan. Ne vidim kako bih mogao povratiti životnu radost. Neke stvari su nepovratno izgubljene. Ne mogu raditi ono što sam čitav život volio i usavršavao. I to je sva suština mene ovakvog. NE MOGU svirati. Klavir je već tri godine u zatamnjenoj sobi. On je moj nevini zatočenik, a ja njegov okrutni tiranin. Ponekad se osjećam kao kosturnica od tipki. Nedavno sam tu prostoriju zaključao i ključeve povjerio Gordani, napomenuvši joj da mi ih ni u kakvom potencijalnom trenutku slabosti ili ludila ne daje. Pogledala me sažaljivo dok sam joj govorio tako ozbiljnu stvar pa sam se naglo predomislio i oteo joj ključeve. Ne treba mi ničije žaljenje, a naročito ne njezino. Uglavnom, on je unutra, kao podsjetnik na sreću. Pitam se, ako zaključaš sreću, smiješ li onda barem proviriti kroz ključanicu, samo da provjeriš je li ona još uvijek unutra? Sreća postoji u raznim oblicima, ali nikada kao stanje. Ona je ekstrakt nečeg većeg od same sebe, kap koju kušaš iz pehara zadovoljstva; pojavi se, zabljesne, zatekne te i onda iščezne. Ako si generalno ispunjen, ona ti se ukaže kao kruna, oni svjesniji to shvate kao znak da trebaju biti zahvalni. Bio sam jedan od tih. Pod kapom svekolikih životnih saznanja, uvijek sam nosio i svjesnost o svom vlastitom radu, trudu i posljedičnim rezultatima. I bio zahvalan sam sebi. Sada je sve to priča iz davnina, a ova unesrećenost i konstantni strah od izvjesnosti u kojoj se nalazim sindromi su bolesti bez mogućnosti remisije. Broj puta kada sam poželio podignuti poklopac i svirati je neizbrojiv. Krenuo bih prema toj prostoriji, kao pohotni starac prema mladom djevojačkom tijelu, slijepo privučen, ali i prestravljen zbog ustreptale zebnje da plijen neću moći zgrabiti onako kako dolikuje tehnici majstora. Otvorio bih vrata, ušetao, propustio nešto svjetla, sjeo, gledao ga. Promatrao bih njegov mrtvački pokrov od prašine. Najčešće se ne bih usudio ni pipnuti ga. Mjesto toga, prikovao bih se za stolac otežale glave kojom bi odzvanjala nesnosna količina melodija, od kojih bi svoj put izvan te kakofonije pronalazila samo jedna. Neke melodije čovjek zapamti poput vlastitog imena i prezimena. Ali one su toliko domaće i poznate, da ih s vremenom uzima zdravo za gotovo (kao što se uzimaju neki ljudi i njihova izvjesnost). Kada se to dogodi, one se prekriju velom prividnog zaborava i skliznu u dugoročnu memoriju, što je vrlo opasno. Naime, takve su melodije, i općenito uspomene, najstrašnije od svih; pojave se iznenada, ohole, samosvjesne, još su uvijek u nama, nikada ne umiru, samo se pritaje. Otkada ne mogu više svirati, proganja me ta jedna. Kad se njezin zvuk proširi mozgom, sve ostale utihnu. Ona nešto govori, u to sam uvjeren. Poručuje mi nešto što ne mogu odgonetnuti. I tu je kraj. Tada naglo ustajem, zatvaram ta vrata, odlazim drugdje, gubim se u onemoćalosti, pucam. I plačem. Mnogo plačem.

… još uvijek žele daviti i milovati, no prije svega pokrivati lice, kada se suoči sa sjenkom vlastitog ostatka.