Je suis Jednoruki | Maja Ručević

_______

Otprilike istovremeno kada sam stekao Jednorukog, izgubio sam neke druge prijatelje. Sve se odvijalo prirodnim tokom. Prvi bi isparili kada bi se umorili od vlastitog konvencionalnog osjećaja empatije prema unesrećenom drugu, odnosno, kada bi ih počelo zamarati patvoreno suosjećanje (koje od njih, usput rečeno, nitko nije tražio, već bi se ulovili u klopku društvenog obrasca solidarnosti) pa bi jednostavno nestali. S onim drugima sam se pozabavio ja osobno. Prijatelji, kao da ih je bilo milijun! Bilo ih je svega par, a neki su od njih čak balansirali na onoj tankoj granici poznanik-prijatelj. U svakom slučaju, ni za kime ne žalim. Sve se dešavalo spontano. Padali su jedan za drugim, neka vrsta domino-efekta. Dobro se sjećam dana kada smo se X, Y i ja zatekli u lokalu čiji je vlasnik bio Y. Bila je to neka lijeva nedjelja, gloomy sunday in Sarajevo, dan kada subotnji pijanci već u 15 h popodne okupiraju šankove koji se još nisu otrijeznili od prethodne noći i popravljaju se kratkim žesticama pa sve ispočetka. X, Y i ja poznavali smo se barem deset godina. Ustvari, X sam poznavao još od studentskih dana, bio mi je kolega s akademije, a kod Y smo počeli zalaziti nekoliko godina poslije rata kada je otvorio kafić. Dijelili smo neku generacijsku zajebanciju. Raja. Nisam navraćao često, ali bih svratio ponekad kada bi mi bilo do neobaveznog druženja. Sve to vrijeme, oni su se ponašali kao da razumiju Jednorukog, iako on nikada ne komunicira ni s kime. Nisu ga isticali, nisu ga žalili. Idealno. Tog popodneva poveo se razgovor o kreditima, egzistenciji, bandama lopovskim, poskupljenjima. Sve crnjak do crnjaka, ali uz mnoštvo duhovitih dosjetki, s nekom nama svojstvenom autoironijom, valjda da bismo sve to lakše podnijeli. Pili smo pivo i naklapali. Uskoro su ušle i za šank zasjele dvije mlađahne lokalne djevojke, tipovi žena s pet kila žbuke na licu čak i nedjeljom popodne i ponašanjem sponzoruša-pripravnica. Riječ po riječ, dobacivanje na dobacivanje, piće na piće i našao sam se u položaju viška. Batrljka. Priljepka. Gusta magla feromona, mačizma, infantilnog djevojačkog hihotanja i mirisa osvajačkog pohoda nadvila se nad šank koji je mene i Jednorukog odjednom izbacio van sebe, kao strano tijelo, van situacije, van orbite, svjetlosnim godinama daleko od puta kojim se do maloprije kretala turobna nedjelja. Padali su dogovori za rekreacijske teniske susrete vikendima, za izlazak u grad, wellness-tretmane, komplimenti, laskanja, gomila truda, konvulzivni pokušaji što bržeg odlaska u krevet. Ako sam ikada prije i mislio da je Jednoruki u njihovim očima bio normalan dio mene, gotovo neprimjetan i samim time nebitan, grdno sam se prevario to popodne. Danas veoma žalim što sam uopće bio toliko glup da pomislim takvo nešto, da se ponadam. Itekako su ga i bez ostatka primjećivali ama baš svi, bio je svima na očima, svačiji, Jednoruki-kurva koju dobro vide svi koji se nađu na putu. Kurvi poneko dobaci, poneko je žali, poneko ignorira, poneko razumije, ali je svi vide. Njega su svi vidjeli i svi ignorirali. Na njegovu pojavu u većini bi se glava ispisivao instant veto na bilo kakav odnos s njegovim vlasnikom. On je bio moje prokletstvo, moj faktor odbojnosti, moja kuga i kolera. A nisam mogao bez njega. I to je bilo ono najodvratnije. Ta perverzna veza zbog koje sam to popodne prekrižio i X i Y. Mogao sam čak i shvatiti. Mogao sam ih opravdati. Ali zašto bih mazio njihovo licemjerje? Kasnije sam čuo da se žale, da gdje sam to nestao, pa raja smo… Tu je negdje i začetak mog prezira prema riječi raja. Moj hendikep sve mi je više ukazivao na nestalni karakter ljudskih osjećanja. Okruživao me plićak pomrlih riba, ništa drugo. Postao sam nemilosrdni ihtiolog. Proučavao sam ih kako se guše na oseci svojih površnih nastojanja. Naravno, ja nisam mogao to što i oni, ali još više od toga što to nisam mogao, nisam to želio. Bio sam neka druga vrsta trupla.