Je suis Jednoruki | Maja Ručević

1991.-1992.

Sparno ljeto. Ljudi su svakodnevne poslove obavljali lijeno. Stajali bi katkad ispred svojih zadataka ošamućeni, poput konja kojima na nozdrve slijeću nesnosne muhe, dok čizma topline sve uokolo pretvara u sparušeno žutilo. Nije bilo galopa, više kao uspavani kas u mjestu, statika narušena tek nužnim egzistencijalnim potrebama. Posao, hrana, nužda. Barem sam ja imao taj dojam. Sve to vrijeme sam se pripremao. I dan danas mislim da je to bilo najpredanije ljeto u mom životu. Činilo mi se da sam ja jedini radnik u ovome gradu; da moje ruke utjelovljuju žuljeve svih bjelosvjetskih težaka u poljima, a mišići grabe poput veslačevih na antičkoj galiji. Ma ni Isusa Krista ne zabolješe tako probijeni dlanovi. U pauzama bih hodao gradom i kao kakav ranokršćanski mučenik, sav natopljen nekom nadljudskom, svetačkom iscrpljenošću, svisoka promatrao gmizavo i usporeno življe čiji su prsti prebirali tek po kutijama cigara, udovi se klatili kao kakvi dronjci, a malaksao duh posustajao pod jarom. Možda su ljudi bili i aktivniji, energičniji, ali ja to, zaokupljen svojim ritmom i tempom, sigurno nisam zapažao. Kada sam u septembru položio prijemni i upisao se, preplavio me neobjašnjiv osjećaj ponosa i sreće. Trud se isplatio. Tih prvih mjeseci, bio sam, suprotno brucoškom duhu i navikama, iznimno vrijedan i savjestan student. Nije da me dnevna ispijanja kava, cjelovečernji izlasci, društvo i djevojke nisu zanimale, daleko od toga. Ponekad bih i izašao, družio se, zagledao se u nekoga, ali sva me ta instant euforija brzo napuštala. Mnogo sam se bolje osjećao u svojoj sobi, danju kada nitko ne obraća pažnju, a osobito uvečer, kada netko možda i osluhne, jer ti sati prirodno uvode tišinu, pa je svaki zvuk upečatljiviji. Gordanin 18. rođendan padao je 20. decembra. Ispit kojega sam se jako bojao i za njega dugo pripremao bio je sutradan ujutro, 21. Njezini starci su nas pozvali na obiteljski ručak koji se jednostavno nije mogao propustiti jer su naši otkad znam za sebe bili kućni prijatelji. To mi je 19. obznanila Gordana, sva uzbuđena. I još je dodala kako ćemo obaviti taj ručak zbog staraca, da se i oni malo zabave, a onda mi navečer idemo u grad. Pitao sam je tko to mi, a ona je nasmijana rekla Pa ti i ja. Bio sam polaskan, jer sam znao da Gordana nije baš društvena osoba i da teško sklapa prijateljstva, ja sam joj ustvari, kad malo bolje pogledam, bio jedini prijatelj. Odrasli smo zajedno, u istoj ulici, i nekako smo sve dijelili. Polaskan i zabrinut, to sam bio u tom času. Mučilo me kako izaći s njom kada sutradan imam ispit. Morao sam biti bistre glave, odspavati nekoliko pristojnih sati, biti usredotočen. Rekao sam joj da ćemo se dogovoriti. Malko je oborila pogled, vidno razočarana, ali onda sva puna nade uzviknula: Vidimo se! Nisam imao pojma kako da se iz toga izvučem. Zadnje što sam želio je bilo povrijediti ju, ali od trenutka kada mi je iznijela taj plan koji se tako nesretno preklapao s mojim sutrašnjim ispitom, znao sam da to neće biti moguće i da izlaska neće biti. Problem je bio samo u tome što je Gordana bila izrazito osjetljiva djevojka. Ustvari, ja sam mislio da je osjetljiva, a moja mama da zna navući vodu na svoj mlin. Tu je tvrdnju (naravno, o tome se govorilo samo u našoj kući, za vrijeme maminih trač partija s jednom komšinicom) potkrjepljivala argumentom da je Gordana, kći jedinica naših dragih kućnih prijatelja, jednostavno jedna obična razmažena balavica kojoj može biti jer joj starci plivaju u lovi i da ona sutradan bubne da želi ići studirati u Tunguziju, oni bi joj to platili. A uz to, mala čak ni ne zna šta bi sa sobom. Četvrti je razred gimnazije, a još nema pojma šta će u životu. Tog dvadesetog decembra, otišli smo na rođendanski ručak. Moji su Gordani poklonili cvijeće i gomilu kojekakvih slatkiša, a ja sam joj darovao lijepo ukoričenu svesku jer mi je spominjala da vodi dnevnik, pa sam pomislio da bi to bilo zgodno. Još sam joj kupio i blještavu šarenu kuglicu jer je za pet dana padao Božić, a njezini bogato kite jelku čemu se ona posebno raduje. Kada je otvorila poklon, dobio sam oduševljen izraz lica i poljubac kakav nisam očekivao. Malo sam se zbunio jer me dotada tako poljubilo samo nekoliko djevojaka koje su mi se sviđale i s kojima sam izašao. Nisam to očekivao od svoje dugogodišnje prijateljice, ali takvo što se ne predbacuje prilikom takve svetkovine kakva je Gordanin rođendan. Cijelo vrijeme ručka bio sam strašno nervozan. Mislio sam samo i jedino na ispit. Bilo je već četiri popodne kada su s dnevnog reda konačno sišle gastronomske delicije i kolači od kojih za sekundu premašiš normalni indeks tjelesne mase. Starci su prešli na kofein. Gordana me odvukla na kat da slušamo njezine najnovije kazete. Usput je prokrijumčarila nekoliko piva. Pustila je neku laganu stvar i nasula mi pivo. Rekao sam da ne mogu piti jer sutra imam ispit. Ona je insistirala jer kako ja to mislim, pa njoj je rođendan. Rekao sam da stvarno ne mogu jer mi je to važan ispit, i mnogo sam učio, ne želim zaribati stvar. Onda se približila i ozbiljno se zagledala u moje lice, podsjećajući me ponovno da mi večeras idemo u grad, pa njoj je rođendan. Ja sam na to rekao da joj želim najsretniji rođendan na svijetu, ali zbilja imam obaveza. Onda mi je tutnula pivo u ruku i rekla Nazdravimo, pa meni je rođendan. Nazdravio sam s njom i odložio čašu na stol, ne popivši ni gutljaj. Lice joj je poprimilo meni dotad nepoznat izraz koji je odavao nešto između razočaranja, zamjeranja i ljutitosti, izraz koji – čini mi se iz današnje perspektive – objedinjuje tri kompleksne emocije, možda toliko kompleksne da ih prosječna djevojka od tek navršenih osamnaest godina baš i ne bi bila u stanju tako maestralno prenijeti samo mimikom lica. Ali Gordana nije bila prosječna, ona je od većine svojih vršnjaka odudarala, što pojavom, što ponašanjem. Budući da nisam pokazivao znake ikakvog pristajanja na njezin lukavi plan, Gordana je popustila i pitala me što želim slušati. Rekao sam joj da mi je svejedno, ali da bi možda mogla pustiti nešto što je više rock jer me ova balada pomalo uspavljuje. Iskapila je svoju čašu i nasula si još piva, a onda zaustavila kazetu, preokrenula je na B stranu i počela premotavati. Željela je čuti neku svoju omiljenu stvar. Premotavala je B stranu unaprijed približno par minuta, a onda shvatila da je ta pjesma ipak na A strani. Onda je opet premotavala A stranu do trenutka kad je pomislila da je došla do pjesme, stisnula je play, ali kazetofon je, na njezino čuđenje, a moju ravnodušnost, odjednom počeo pohlepno žvakati traku. Promatrao sam njezine prste kako histerično stišću stop, pa eject, pa vade pojedenu traku koja se djelomično zaglavila u raljama kazetofonskih špula, a djelomično ostala u ždrijelu kazete. Bila je očajna. Meni je bilo krivo što joj se to desilo, ali sam prije svega bio sve tanjih živaca. Pomislio sam kako se cijeli dan bavim osmijesima, čestitkama, pristojnim ćaskanjima, a sada još i ovo. Bilo je pet sati. Nastojao sam je oraspoložiti, rekavši joj da je to normalno, da kazetofoni često gutaju trake, i da nije kraj svijeta. Ona se složila i predložila da mi odsvira nešto na gitari. Rekao sam da sada stvarno moram ići. Ustala je i dohvatila gitaru. Tada sam ja ustao i pošao dolje. Grčevito me stisnula za ruku i okrenula prema sebi. Njezina molećiva grimasa, shvatio sam to mnogo godina kasnije, desila se tog 20. decembra 1991. u pet sati poslijepodne, vjerojatno zato da bih je ja do kraja života pamtio kao podsjetnik na primjer besprizornog nepoštivanja tuđih želja i namjera. U životu se pojedini konci pletu samo zato da bi se mnogo godina kasnije manifestirali u obliku klupka tj. preciznije, knedle, one u grlu. Ostavivši Gordanu da levitira negdje iznad oblaka svog trenutačnog snoviđenja, ja, notorni okrutnjak i sebičnjak, sišao sam niz stepenice i, izbjegavši spretno dnevni boravak gdje su bili naši starci, šmugnuo iz njihove kuće ravno u našu. Zaključao sam se u sobu i prionuo na gradivo. Nakon nekoliko minuta, potpuno sam bio zaboravio da sam danas prisustvovao ikakvom rođendanu, da me netko tako poljubio, da nekome nisam ispunio želju i to na takav dan, ništa, ništa od današnjeg dana nije me više proganjalo. Pola sata kasnije (danas znam da se u tih pola sata prije nego je van sebe svojima i mojima priopćila što sam napravio, Gordana u svojoj sobi dobro naplakala), moja je majka, također van sebe, lupala po vratima moje zaključane sobe. Razabirao sam nešto poput Sramota! Uplakana! Kakav je to način! Što će o nama misliti… Bezobrazluk! Jao! Gordana! Avaj! i slične povike, a onda sam, budući da nikako nisam htio otključati, začuo korake kako se udaljavaju i svoje misli kako se ponovno susreću u opni. Povratio sam fokus. Znao sam da me sutra čeka i mučan razgovor s ocem, ali i ispit. To je bilo najvažnije. Radio sam do kasno u noć. Zimu sam proveo kao kakav medvjed, zakopan u svom brlogu. U produktivnoj hibernaciji, ako takvo što postoji. Gordanu sam viđao rijetko, bili smo svatko u svom filmu, ona u svojim školskim obavezama, ja uglavnom na fakultetu, pa kući. U februaru 1992. navršavao sam devetnaest godina. Prilično ozbiljna dob, mislio sam, možda sam i odrastao. Barem sam se takvim doimao samome sebi. Ispunjavam sve svoje porodične obaveze, studiram predano i bez zabušavanja, imam neki zacrtani cilj, trudim se dostići ga. Motiviran sam, konstruktivan. Počele su me tada zanimati neke stvari uglavnom vezane za umjetnost. Mnogo sam čitao, od stripa, preko klasične književnosti, do poezije. Slušao svjetsku glazbu, odlazio na kulturna događanja. Nekoliko dana poslije mog rođendana, sreo sam Gordanu. Čestitala mi je sa zakašnjenjem i pozvala me na piće. Razgovarali smo puna dva sata o svemu i svačemu, saznao sam neke stvari koje nisam znao o njoj. Bila je neobična. Kao da se u samo tri mjeseca promijenila. Imala je puno novostečenih interesa, bila je puna sadržaja i nekog opojnog soka, čak je bila shvatila što bi željela studirati, zračila je svježinom i ispunjenošću. Na rastanku mi je rekla kako je bila vrlo zauzeta proteklih dana pa mi nije stigla ništa pokloniti za rođendan. Rekoh joj da mi to nije uopće bitno i da mi je bilo baš zabavno s njom, te da mi je samim time uljepšala rođendan. Tada sam joj se prvi put ispričao za svoje ponašanje uoči njezinog, a ona je rekla da mi je oprostila, ali nije zaboravila, jer se tako ni prema psu ne bi ponio. Izraz lica joj se opet poigrao onim starim Gordaninim trikom.

– Da znaš da si ti jedan pas – rekla je ozbiljno.

Pokušao sam stvari skrenuti na šalu.

– A jel? A koja bi ja bio pasmina? – upitao sam sa smiješkom, očekujući odgovor tipa vučjak ili šarplaninac.

– Jedna obična džukela – rekla je otresito, i nekim tonom od kojeg su me prošli trnci, pa se odmah zatim nacerila, pozdravila me i otišla na drugu stranu.

Ostao sam zatečen, ispred stepenica ustanove u koju sam išao svaki dan osim vikenda. Gordana je brzo nestala iz mog vidokruga, a na ono što je u njemu preostalo sručila se neka tiha sipka kišica, oborina karakteristična za tranzicijski period između zime i proljeća, kada zimsko nebo cijedi svoje zadnje zalihe, kao kada je redukcija vode pa iz pipe padaju zadnje kapi tekućine. Ostat će to mjesec za pamćenje. Moj će se život nakon tog februara 1992. odvijati drugačije nego što sam ga dotada bio zamišljao, jer, moja je sposobnost da budem negdje drugdje uzela maha. Teleportirao sam se mnogo češće nego obično.