Je suis Jednoruki | Maja Ručević

_______

Iz teških surovih vidova patnje izlazi se čestitiji. To je izvjesna naknada. Ona je uvijek, baš uvijek slaba utjeha, ali je ujedno i jedina pa joj se na kraju predaš. Ništa mi nije rekla što nisam sam predosjetio. Zima je toplija uz nju. Dolazi na čaj, razgovor, uz osmijeh, s povjerenjem. NESTALA OSOBA je ona osoba koju je ubio „pokušaj čovjeka”. Nestala osoba je ostavljena osoba. Ostavljena na razne načine. Šarolika je ponuda. Jednom davno ostavljena, vječno strepi. Strepnja je prokletstvo osobe koja se nikada neće opustiti. Grč je stanje svijesti. Kiša je sveprisutna i svemoguća, redovito joj se pripisuje metaforička vrijednost. Grč, kiša i bol, jeziva nezajažljiva bol. Patnja biva dodijeljena najjačima. Oni zauzvrat nekoj nedovoljno istraženoj hijerarhiji padaju, propadaju u sebe, do svog dna; zbog poniženja, a radi testiranja granica, NESTAJU. Kada dotaknu dno i osjete ga cijelim svojim bićem, vraćaju se, potreseni, ponovno gore, u svilene zablude koje svijet naziva oporavcima. No već s prvim ostavljanjem, oni su ipak, nepovratno, nestali. Nije dugo trajalo, brzo sam shvatio zašto, kada je potpuni neznanac upita gdje i što radi, kao odgovor koristi priču s institutom za nestale osobe. Tako joj se dopada. Odgovara joj. Tako se osjeća. Ta je priča, originalna i nesvakidašnja, njezina obrana od iskustva, koliko se uopće možeš braniti od njega. Ona u neku ruku zbilja i radi to. U potrazi je za drugim nestalim osobama. Tako je mene pronašla. Sve nestale osobe obilježene su potragom kao stigmom. Ovo je savršeno vrijeme za to; doba ranjavanja, infernalnih manipulacija, svirepih izdaja. Rujemo u nastojanju da pronađemo istinu koja nam je uskraćena, po čitavoj zemlji, potrošeni iscrpljujućim putovanjima, nikada ne prestajemo njušiti, kopati. Istina nije tartuf! Jedino što joj je zajedničko s tom gljivom je to da je skupo platiš. Za vrijeme dok nam izmiče, tražimo i boga. Molimo ga za pomoć premda se njime ne bavimo kada imamo moć. Boga niotkuda. Umjesto, bol. Srce je utičnica u koju smo ih pustili, pokušaje ljudi, ubojice. Uključivali su se i potom isključivali. A onda bi nastao gust mrak kojemu više nije trebalo svjetlo. Po mraku je teško tragati. Sve izgleda kao Begov Han noću, na putu za Sarajevo, iz perspektive oka koje gleda kroz prozor autobusa. Mokro, vodeno, muljevito, mopasanovsko. Preostavljeno. Izostavljeno. U mraku se gdjekad stvori dimnjačar – poželimo. Iziđe dupla duga sred ogorčenog neba. Iziđu nam na oči samo suze. Ništa se više ne vidi. Bol izigrava Boga. U konačnici i postane on. Tvoj Gospodar.