Je suis Jednoruki | Maja Ručević

1998.

Hodao sam ovijen frenetičnim entuzijazmom, prkosio uobičajenom turoblju poraća. Imao sam posao, jeo ručak, svirao pod svjetlom, a ne granatama, prelazio ulicu s noge na nogu, a ne u trku. Mogao sam šetati s Gordanom koja je tek izišla iz frizerskog salona, ispiti punu čašu vode iz pipe, s česme, gdje god. Gotovo nestvarno. Sarajevo deluxe! Djeca u klasi nisu bila ni nadnaravno darovita, a ni radišna, ali nitko to od njih nije ni očekivao. Dugo žuđen normalan život nosio je sa sobom zauzdavanje kriterija. Nije ni njima bilo lako, nije baš da su odrastali u Versaillesu. Zadovoljavali smo se mirnodopskom prosječnošću. Dvije djevojčice bile su čak i više nego solidne. S obje sam volio raditi. Aida bi na čas uvijek donosila bombone. Morao sam primijeniti pedagoške obrasce: najprije vježbamo, a onda slastice. Pred kraj časa, izjeli bismo pola vrećice, i onda se smijali i previjali jer nas kao boli trbuh. Nisam joj to mogao zabranjivati, konačno je opet bilo bombona. Mirela se pak često pojavljivala u istoj odjeći koja je znala zaudarati na znoj. Kada joj je majka došla na roditeljski, vidio sam da otkida od vlastitih usta da bi školovala kćerkin talent. Bile su skromne i pristojne, a mala je zbilja voljela klavir, nikada nije zakasnila na čas, nikada zaboravila kajdanku, uvijek navježbala sve. Za nju sam krao bombone od ove druge. Bilo je svakojake djece, no izdvajao se Boris. Dolazio je neredovito, a kada bi se i pojavio pitao bih ga zašto je izostao prethodni čas. Umjesto konkretnog odgovora, Boris bi tek nepovezano promucao da nije mogao ili da je bio bolestan. S notama se mučio, nikako pročitati. Dolazio je nepripremljen i uvijek u grču. Isprva sam se silno trudio da ga opustim i učinim mu gradivo zanimljivim na sto načina; mislio sam da je u pitanju početnički strah i nesigurnost. Ubrzo su se moji napori pokazali uzaludnima, jer je Boris češće plakao nego svirao. S prvim taktom ma i najjednostavnije kompozicije briznuo bi u obilne jecaje, glava bi mu se pognula, tijelo sklupčalo na stolici, a ruke zavukle negdje među nogavice. Nisam znao što da radim. Prekidao sam čas i nutkao ga preostalim Aidinim bombonima, govorio najblažim glasom da se ne mora bojati pogreške, pogladio bih ga po glavi, upitao što je. Pružio bih mu maramicu i čekao da se malo sabere. Nakon rijeke suza, rad je naprosto padao u vodu (njegovih suza). Rijetko bi me pogledao u oči. Izmišljao sam razne teme da ga oraspoložim. Jednom sam ga pitao zna li da je u Sarajevu lani koncert održala veeelika grupa U2. Kimnuo je kuštravom plavom glavom. Onda sam pitao je li išao, s mamom, tatom, ili kime već, ima li braće i sestara.

I dalje fiksirajući pogled u klavirske tipke, kratko je odgovorio da ima stariju sestru.

– Pa je li seka išla?

– Nije.

– Baš je bio dobar koncert, Borise. (Boris plače. Borise šta ti je?)

– Išao je o-otac.

– Otac? Otac voli rock? (Borise, gdje si? Zašto plačeš?)

– Vo-li-li-voli se-sestru.

– Sestru?!

Na moje posljednje pitanje Boris je zgrabio jaknu i izjurio van iz učionice. Ustao sam i potrčao za njim, dozivao ga, sustigao kod porte, zaustavio. Istrgao mi se iz ruku i izjurio na ulicu. Trčao je atletskom brzinom. U bijegu. Pred tko zna čime. Istog momenta izvadio sam svesku s brojevima roditelja i nazvao njegovog oca. Nije mi se javio. Zvao sam još sto puta. Idući čas sam održao na iglama, rastresen i zabrinut za to neobično i vidno ranjeno dijete. Otac je nazvao kada sam završavao smjenu.

Pobjegao? Sve je u redu, Boris je kod kuće. On je samo malo povučen. Ma ništa to nije. Samo vi njega pritisnite. Prijatno.

Nakon tog telefonskog razgovora, Borisa sam vidio još nekoliko puta prije nego li je prestao dolaziti, a oca još samo jednom. Taj debeo i prosijed čovjek sićušnih tankih usana i neugledne vanjštine pojavio se na informacijama ne bi li mi priopćio da Boris više neće dolaziti na časove klavira. Pitao sam zašto. Odgovorio je da se radi o privatnim razlozima. Rekao sam da to mogu razumjeti, ali da bi, budući da se sve to dešava pred sami kraj školske godine, bila šteta da Boris ne završi drugi razred i predložio da, ako u pitanju nije nešto jako delikatno, odradi još to malo. Čovjek me je ne trepnuvši saslušao, a onda mi pružio svoje kratke i ponešto oznojene prste na rukovanje i rekao da to ipak neće biti moguće. Suho se osmjehnuo hineći kurtoaziju i izišao iz prostorije. Idući dan sam, preturajući po papirima u učionici, pronašao Borisovu kajdanku koju je zaboravio ponijeti, valjda na posljednjem času. Otvorio sam je i ovlaš prelistao. Crtovljem su se grčile nezgrapne Borisove note i pokoja moja snizilica i povisilica. Sto puta ispisan violinski ključ, sve dok nije poprimio oblik nečega što se tako moglo nazvati. Stranicama su se valjale mrvice spljoštene gumice za brisanje. Sasvim prosječna učenička kajdanka, osim posljednje stranice koja je bila pomalo zgužvana i čitava iškrabana nervoznim potezima kemijske. Pri dnu je bila izbušena. Osim štampanim slovima ispisanih rečenicā MRZIM TE i ČUDOVIŠTE, uspio sam razaznati još i nekakve strelice i meandre, nabacane jedne preko drugih bez ikakvog reda i logike. Najprije sam pomislio kako je moguće da me neki učenik toliko mrzi. Pa ne tučem šibom po dlanovima! Nisam baš seoski učitelj-despot, a ni klavir nije toliko strašan. Potom sam odbacio ideju da me Boris prezire, i sjetio se svih njegovih krokodilskih suza, pomalo autističnog garda, bijega, oca. Bilo je to nervozno vrijeme, sukoba je još bilo, i u zraku i na ulici. Nisam sa sigurnošću mogao tvrditi što se događa u glavama te generacije, a još manje u njihovim domovima, među njihovim roditeljima, u životima svih onih koji su tek počeli ponovno živjeti slobodno. Nisam mogao to, ali sam osjećao koliko smo svi kolektivno oštećeni, napeti i polovni. Život je nastavljao svoj neumoljivi tok, a mi smo tek počeli podizati srušene brane. Njegova nas je voda istovremeno i krijepila i potapala. Samo su velike i spretne ribe iskakale na površinu.