Je suis Jednoruki | Maja Ručević

_______

Odnekud iz susjednog ulaza zgrade dopiru zvuci klavira. Mala opet vježba protupomak. Znam joj starog. Čudan, izafektiran tip. Ona vježba konstantno, svaki dan. Nadoknađuje neki njegov kompleks. Ne ide joj lijeva ruka, čujem. Ne ide ruka, desi se to tako, katkad. Neće! Ili ne može. Moć i nemoć nisu sinkrone. Smjenjuju se, kao doba dana. Zakon užasa.

Sarajevo nema plina. Dug je.
Nema vode. Redukcije su.
Ne vozi tramvaj. Dug je.
Nema sreće. Redukcije su.

Došao je popisivač – prvi nakon dvadeset dvije godine. Ima bijelu plastičnu aktovku kakvu na svoje slobodne aktivnosti kadšto nose djeca ambicioznih roditelja. Ona skriva pitanja na sve moje eventualne odgovore. Ako dosad i nisam znao imam li krave i ovce i jesam li Bošnjak, Mars ili Jupiter, sad ću morati. Pitanja uvjetuju. To su jako ozbiljne stvari. Prepao sam se pa sam mu rekao da ja nisam vlasnik ovog stana i zatvorio vrata ne bi li se što prije vratio Internet stranici Premier kladionice na kojoj sam taman počeo izračunavati maksimalni dobitak na sistemskom listiću. Posljednjih nekoliko dana sam prodao sve zlato koje sam posjedovao u kući. Naušnice alkice, privjesak s mjesecom i zvijezdom čije porijeklo ne mogu utvrditi i omanji prsten. To sam radio dan za danom, da imam za kruh i cigarete, a onda sam četvrti dan na vratima poslovnice koja je otkupljivala zlato ugledao natpis Inventura što je u prijevodu značilo da je direktorica firme pobjegla sa zlatom i sjebala svoje radnike i mene. Imao sam još jedne neugledne ženske minđuše od svega nekoliko grama i tri konvertibilne marke koje sam u krajnjem očaju konvertirao u ulog. Tako sam se počeo kladiti. Danima trzam nogom na svaki udarac u mrežu koji dopire s ekrana i psujem. Potom ponovno odlazim u zadimljenu kvartovsku kladionicu gdje okorjeli bingaši prodaju dušu đavoljem virtualnom bubnju na plazmi iznad pulta. Danas ne znam što ću igrati. Izgubio sam hrpu novaca. Neću singl, neću ni sistem. Stavit ću dvije marke na fiksni listić s pet parova. Liga prvaka. Danas prolaze samo dobre kvote. Ima zihera, ali ima i zajebanih, s takvima je najbolje ili ne riskirati, tj. uopće ih ne odigrati ili naći neku soluciju iz, naravno, nadasve šarolike Premier specijalne ponude. Primjerice, dvoumim se da li da na Šahtar – Manchester United stavim čistog keca (jer Ukrajinci rasturaju u zadnje vrijeme, a Manchester je dobrano podbacio) ili da igram pik1 /pobjeda domaćina u 1. poluvremenu ili na kraju utakmice/ – jer je mnogo bolja kvota, prokleta navlakuša. A muči me i Juventus – Galatasaray. Prolupam dok odredim tko igra bolje doma i u gostima, sjetim se tko je koga rasturio u posljednje vrijeme s kojim rezultatom, ili tko ima bolju gol razliku. Razlika je sablasna činjenica! Različiti smo. Do ibera. Onaj matematičar-lumen što za masne novce izračunava kvote i vjerojatnost da ćemo ja i ostala gomila navučenih imbecila ponovno popušiti kako listić, tako i svaki pokušaj racionalnog poimanja kategorije rizika tj. objektivne procjene mogućnosti gubitka i dobitka u potpunosti se razlikuje od nas koji njega i njegovu ultraprofitabilnu korporaciju hranimo. Oni, u svakom slučaju, imaju bolju gol razliku. Jučer sam pao listić zbog jednog jedinog para. U kladionici radi polupismena tuka koja mi je nekoliko puta krivo otipkala tipove, ali sam to vidio tek kad sam došao kući, a vrijeme za storniranje listića je tada već bilo prošlo. Zbog nje sam popušio sedamdeset tri marke dobitka. Računi su se nagomilali. Isključit će mi centralno ako ne platim u narednih sedam dana. Sarajevski oktobar je leden. Đubrad neće da pusti grijanje ni sat vremena prije petnaestog. Počet ću nosit zepe. Zepe, antibiotici i teletekst stranica 661. Ispred ulaza u zgradu, na tlu, pliva tamnocrvena lokvica nečega. Korak dalje, kod smetlarnika, odbačene bijele plastične rukavice pune crvenih mrlja. Noću lutalice grizu i napadaju prolaznike i lijepe Azre. Prljav sam. Nisam se oprao dva-tri dana. Nemam sapuna, a i vode često nema. Svrbi me u uhu i lijevi dlan. Dobit ću večeras. Možda upalu. Egzistencije.