Je suis Jednoruki | Maja Ručević

Sarajevo, 25.3.2005.

Nikome nisam javio da sam stigao. To mi nije prijeko potrebno. Prošetat ću gradom, jutro će već poroditi neki sadržaj. Uostalom, ne bih ni htio sresti poznate ljude. Možda je tome kumovalo moje odsustvo posljednje tri godine, pa se sada bojim susreta u kojima bi ljudi mogli dati krila svojoj znatiželji. Kafa je vruća, boje ugljena; brzo se smiruje u malenom bijelom fildžanu pozlaćenog ruba, taloži se, poprima stabilnost mojih misli. Odgađam otpijanje prvog gutljaja, odvikao sam se od tog rituala; u Budimpešti u kafićima pijem mašinski espresso, a kod kuće Nescaffe. Zaboravio sam miris preprženog zrna i te zaslađene filigranske prizore s fildžanima i džezvicama. Privlači me nešto u toj tamnoj tekućini s resom od pjene u čijim se mjehurićima dadu opaziti dugine boje. Stare žene gataju iz taloga, a ja proričem iz mjehurića. Danas će Grad biti metafora za slučaj, za neuhvatljivost supostojanja, podudaranje ili odudaranje, ne znam točno. Sunce je otvorilo dišne kanale čaršije. Pluća su joj bila puna zime, embrij proljeća je u mom fildžanu pustio miran, čvrst korijen. Susrest ćemo se na dnu sudbine. Skitnice. Nisam ništa jeo od jučer uvečer, prije koncerta, ali još uvijek nisam gladan. Doručkujem ulice, prolaznike, ranu svjetlost i znane mirise; to su hranjive senzacije. Postoji nekoliko stvari koje bih trebao napraviti danas. Morao bih na groblje, morao bih se, ipak, javiti nekim znancima, morao bih moći osjetiti da sve to moram, ali ne ide mi. Šećem obalom i pokušavam si ugraditi osjećaj nostalgije, potom prelazim čaršijskom kaldrmom i krivim se što u meni ne izaziva osjećaj tople slabosti, ono nešto nalik ugodi koju uzrokuju poznati ambijenti… Ništa od navedenog me ne prožima, samo se tovim, utabanom stazom do zasićenja. U glavi svakoga dana nastaje neka nova muzika. Ponekad je to samo ton, ponekad akordi, teme čitavih sonata, ali najvažnije od svega je da nastaje. Kada je nema, zabrinem se da me život više ne dotiče. U trenucima kada on prestane odašiljati zvukove, nema ni muzike u meni. Danas je ona portret svih mojih sugrađana u bitci za preživljavanje. Mentalitet i navike jednog naroda također mogu zvučati. Današnji portret je intermezzo između onoga što sam živio i više ne živim. Umetak-podsjetnik na moje. Konvencija nalaže: da ga ne zaboravim. Da ga budem svjestan. Da, čini mi se, svjesno i potaknuto naučim zaboravljati da prokleta mogućnost izbora mora da postoji. Jučer kada sam stigao, zamišljao sam melodramatičan scenarij svog ulaska u stari stan. Otključat ću, ući polako i oprezno, ogledati se, sjesti na balkon, vjerojatno i zaplakati, jer, tako to mora biti, konvencija ucviljenosti, teško ću gutati i prisjećati se, buljit ću u onaj divlji kesten dolje na ulici, neke će mi melodije prolaziti glavom, bolan zvuk pjesme i riječi, ovdje oduvijek rado izgovaranih, pričalo se o svemu, o sreći i nesreći, odgoju i napretku, o ručku za sutradan, o školovanju, o nama, sve se to moglo i izbjeći, to je jedino fer reći, sada, sve su te govorancije ionako svima na jedno uho ulazile mnogo sporije (najčešće i mučnije) nego što bi na drugo izišle, disfunkcija, a sada, sada sve funkcionira, stan je prazan i tih, osvijetljen taman koliko treba, a to je važno jer je prva stvar koju ću učiniti ta da ću na onaj uski komad zida vertikalno objesiti mnogo njihovih uokvirenih fotografija pa je zgodno što će popodnevno žutilo padati točno na njih, želim ih u svakom trenutku iznimno jasno moći vidjeti, čovjek bez sjećanja nije čovjek, najviše ću promatrati te fotografije roditelja… Stan je začarani krug iz kojega se ne može trajno pobjeći, u njemu stanuju derviši koji ga uvijek plešu, stan se dugo godina vrtio, meni se čak jedanput toliko zavrtjelo u glavi da sam otišao… Ništa od toga jučer nisam uradio. Stan je izgledao točno onako kako sam ga ostavio prije tri godine kada me Gordana napustila, a ja napustio ovdašnji život. Komšinici Muneveri sam tada dao ključeve i zamolio je da tu i tamo proviri, otvori prozor, pobrine se da se derviši-duhovi u stanu ne uguše od lošeg zraka. Munevera je tu zamolbu shvatila krajnje ozbiljno jer su duhovi i dalje bili postojani. Ostavio sam nekoliko stvari koje sam ponio na stolu, istuširao se, presvukao i brzo izišao u grad. Poslije koncerta sam se vratio i spavao cijelu noć bez buđenja. Tako ću i sada. Podne je. Vrijeme zenita. Sit sam, umoran. Možda prespavam čitav dan.