Je suis Jednoruki | Maja Ručević

15.3.2005.

Za vikend sam bio u Zagrebu. Anita me pozvala. Živi sama na Kvaternikovom trgu, Kvatriću, po zagrebački. Unajmljuje maleni, jednosobni stan u ulici paralelnoj s Maksimirskom, u austrougarskoj gradnji. Pomalo me iznenadio njezin poziv, dugo se nismo vidjeli. Prvi dan smo proveli u obilasku Zagreba, mislim da ni turističke brošure koje kupuju čete Japanaca što se onuda vrzmaju s mini-raznobojnim suncobranima pričvršćenima za glavu nisu toliko precizne i dosljedne u obuhvaćanju općih must see mjesta. Anitina ideja je očito bila provesti svog brata najznamenitijim odredištima, a on se nije protivio. Osjećao sam se kao da sam dobio neko nagradno putovanje u igri, a i obožavam putovanja i razgledanja. Predvečer smo posjetili njezina novopečenog momka koji živi nedaleko od nje sa svojim bratom. Anitin odabranik, ili kako sām voli naglasiti magistar hrvatskog jezika i književnosti i češkog jezika i književnosti, Darko radi kao profesor hrvatskog jezika u prirodoslovnoj školi, dok njegov dvadesetčetverogodišnji brat koji je te večeri bio odsutan svira gitaru u nekom kafiću subotom navečer tj. pomalo parazitizira na njegovoj grbači. Naime, muzika (tematika koja ih oduševljava jer su svi u obitelji bili skloni muzici, a pokojni djed po mami je svojevremeno bio seoski meštar harmonike) je, uzviknut će Darko, upoznavši mene, jedna od rijetkih radosti života! Darko je jedna vrsta nadmenog, a iskompleksiranog vlasnika diplome za koju je sanjao da će mu donijeti umjetničku karijeru i ako već ne svjetsku, onda barem regionalnu slavu. Propao pokušaj da postane eminentni književnik udavio se u bari njegovog mlakog karaktera kojemu nasilu i neuspješno pridaje markantne značajke. Osobni debakl nikada nije prežvakao; činjenicu da o Proustu i Janku Poliću Kamovu predaje nezainteresiranim klinkama u pubertetu čije sjajilo za njihove napućene usne prianja duže negoli njihov interes za nastavni predmet za mozak, krije nevješto, diletantski. Kriv je nastavni plan i program, krivo je moderno vrijeme i običaji, Internet, odgoj, neobuzdana dostupnost sadržaja i rasuti fokus današnjih generacija, opća konfuzija i praznina, nikako on, sabran i pun; usredotočen i posvećen, prilagođen smjeni epoha, režima i običaja! Aniti je bilo jako neugodno. Ja sam se trudio ostati civiliziran i smiren. Pljuštali su citati, Gjalski, Krleža, Držić, čitavi Kunderini romaneskni pasaži pa logorejični esejistički napadaji o postmodernizmu… Ne znam kojim spletom asocijacija je čovjek sposoban prešaltati se s Derride i Lacana na začetke bosanskog pjesništva, ali Darku je to u žaru zanesenosti slikama iz samo njemu shvatljivog književnog kaleidoskopa pošlo za rukom. Kada sam mu bez imalo osjećaja posramljenosti odgovorio da ne znam tko je bila prva bosanska pjesnikinja, prolio je čašu vina koju je taman spuštao na stol. Anita je otrčala po trulex, a ja sam dobio začuđeni pogled i upitnik iznad Darkove glave koji je urlao: Kako je to moguće??? On ne zna tko je Umihana Čuvidina! Nakon početnog šoka, Darko se ponešto pribrao, a onda odlučio nastaviti sa sugovorniku poznatijim područjem, no ostajući ujedno i u svom fahu. Uz ponovljeno vino, našao je shodnim da diskutiramo o George Sand i Chopinu. Ja sam našao shodnim da zapalim na balkonu jer me šepirenje ovog očerupanog pauna koji nije dozvoljavao pušenje u stanu počelo zamarati pa sam ustao i kratkim odgovorom da me George Sand u kontekstu Chopinova glazbenog i privatnog života nimalo ne zanima te da u skorije vrijeme također nemam namjeru ni razviti interes za njezinu književnost krenuo na balkon. U Darkova poluotvorena usta, Anita je ubacila komad sira, ne bi li tako zauzdala prepirku na pomolu te predložila da krenemo kući kad popušim cigaretu jer je – naravno – kasno. Putem kući pitao sam je bez imalo ustezanja što radi s tim imbecilom. Rekla je da je usamljena i da je spustila kriterije jer joj se dugo nitko i ništa nije dogodilo. Onda me upitala nisam li i ja ponekad usamljen, zar je ne razumijem? Razumio sam, sve sam razumio. Moja sestra bankarka radila je dosadan birokratski posao, nije izlazila, ništa je nije zanimalo do te mjere da o tome proširi znanje, bila je utopljena u svoje svakodnevno podstanarsko i radno sivilo. Darko i njegove knjiške govorancije predstavljale su fantazmagorično buncanje o nečem drugačijem za čime je, u svoj toj rutini i izolaciji od punine života, naprosto vapila. Nisam bio niti sam se osjećao nadčovjekom, ali mogao sam barem neporecivo potvrditi da sam u životu našao svoj spektar boja. Nisam imao ništa više od nje, ali sam volio to što radim. Pitala me što ću sad kad se vratim u Budimpeštu, kakve planove imam. Rekao sam joj da ću još malo svirati, a onda je 24. 03. Pogorelićev koncert u Sarajevu kojemu se neizmjerno radujem. Odjednom mi je palo napamet da pozovem i nju pa sam joj predložio da zajedno otputujemo u Sarajevo iz kojega je otišla, mislio sam da bi je to možda osvježilo. Odmah sam joj iznio plan; ja ću vlakom iz Budimpešte za Zagreb, a onda možemo autobusom ili njezinim autom, kako god. Idemo malo prošetati čaršijom, prisjetiti se rodnog grada… ispijati kafu, opušteno… Presjekla me kratko i bez mogućnosti razuvjeravanja:

– Ja se tamo ne vraćam. Ako nisam kad je umro otac, neću ni sad.

Na njezino pitanje koliko ću ja ostati, odgovorio sam da ne znam; Sarajevo je grad u kojem nije moguće planirati.

Koračali smo Maksimirskom, prolazili su plavi noćni tramvaji, mlađarija je jela tostirane sendviče iz kojih se pušilo majonezom podmazano pileće meso, u daljini su mirovali visoki kranovi na gradilištu, u parku sjedili parovi. Sutradan u vlaku za Budimpeštu počinio sam operaciju nasilnog potiskivanja misli koje su mi harale glavom. Nisam imao nimalo snage baviti se tuđim životima pa makar mi i krvlju bili srodni.