Je suis Jednoruki | Maja Ručević

2003.

Prekinuli smo nekoliko dana prije nego li će ona jednostavno otići. Osam i nešto godina veze. Osam je tako okrugla brojka. Okrenuta naopačke, izgleda kao matematički znak za beskonačno. Provesti s nekim gotovo čitavu drugu deceniju svog života i nije daleko od beskonačnosti. Jutro kada je objavila da voli našeg zajedničkog prijatelja te da odlazi živjeti s njime dokinulo je iluzorni miris vječnosti koji mi se uz nju bio uvukao u nosnice. To jutro mi sada, godinu dana kasnije, djeluje kao dječji balon ispunjen helijem koji je samo čekao da ga netko naprasno probuši, a godina što je uslijedila nakon prekida njegova je lešina, svjetlucavi i izgaženi dronjak na cesti sjećanja. Daleko od toga da nismo bili dotrajali, štoviše, bili smo se pretvorili u sinonim za naviku. U vezi koju je sa svih strana nagrizao kraj ostajali smo iz bezbroj razloga kojima oboje vjerojatno ni danas ne znamo pravo ime. Poput ograničenih hrčaka što u krletkama do iznemoglosti vrte neki improvizirani kotač. Prošlo je nekoliko mjeseci i nazvala me. Suludo, ali istinito – ona je doista nazvala i ja sam se doista javio. Pretpostavljam da se za približno tri tisuće dana koje ljudi provedu u vezi između njih neprimjetno istka neka vrsta sporazumnog dogovora o tome da će i poslije veze jedno drugome smjeti činiti pomalo retardirane stvari. Tako me je Gordana nazvala da pita kako sam i ujedno izrazi nadu da sam dobro te da mi priopći kako je i ona dobro. Dobro, rekao sam, promatrajući svoju ruku i u njoj telefonsku slušalicu kao kakav paroksizam apsurda. Za tih nekoliko minuta razgovora uspjela mi je reći i to da su ona i naš zajednički prijatelj u očekivanju prinove te da mi to ovim putem javlja jer smatra da bi bilo pošteno da to saznam od nje, a ne usmenom predajom od nekog trećeg. Odgovorio sam joj da je poštenje privilegija moralnih ljudi i prekinuo razgovor. Ima ljudi koji ne mogu biti sami, nakon jedne veze uskaču u drugu. Ima i onih što su gotovo većinu vremena sami. Ima i ovakvih u čiju se skupinu ubrajam ja: s nekim su, ali su ujedno sablasno sami, a kada prestanu biti s tim nekim, u sebi pronađu društvo i novu, svježiju, autentičnu volju za životom. Period nakon raskida doživio sam kao čistilište. Iako je odumro jedan opipljivi dio mene, onaj drugi, eterični, inovativni, entuzijastični, onaj koji se nestrpljivo otiskuje u novo poglavlje pripremao se za nešto nalik raju (u naravno, strogo sekularnom smislu). Gordanin perfidni i nakaradni scenarij u kojem je protagonistom bila njezina vlastita moralna izopačenost pohranio sam iznenađujuće brzo u spremnik za ovozemaljske gadosti, tik do foldera s eklektičnim i gramzivim muljem socijalnih prilika u kojima sam se kretao. Tako sam nekako u isto vrijeme kada su naš stari prijatelj i njezin novi odabranik trebali postati roditelji, ja otišao iz Sarajeva. Svi smo nešto očekivali. Svi smo imali termin za nešto, neki za rođenje, neki za preporod. Od ovog potonjeg nisam očekivao renesansne spoznaje, ali sam se, bez imalo lažne skromnosti, nadao usavršenju na profesionalnom polju, a možda i, kažem možda, barem minimalnim dozama istinskog razumijevanja, bilo sa ženom, bilo s muškarcem. Vapio sam za razumijevanjem ili u najmanju ruku razmjenom iskustava u obliku razgovora koji se ne bi svodio isključivo na egzistencijalnu bijedu, sirotinju, krađu, bezakonje, korupciju, beznađe, izdaju, neznanje, lijenost, mahalanje, fratricide, matricide, čedomorstva i svekoliki genocid, crnu kroniku čovječanstva, tu kroniku koju sam počeo nazivati Entelehija, kao što su nekoć stari Grci nazivali potpunu ostvarenost, biće u stanju dovršenja. Iz brdovite vrleti otputovao sam u ravnicu. Možda ću tamo sam sa sobom poravnati neke račune.