Je suis Jednoruki | Maja Ručević

17.12.2004.

Ušteđevina tj. ono što je ostalo od nje nakon što sam kupio klavir opasno se topi. Prekaljen, ali solidan Petrof s češkim batićima i denferima u nezavidnom stanju kupio sam ovdje za cifru koja nije bila mnogo veća od onih očajnih, niskih, ratnih kada su ljudi prodavali klavire budzašto. Trebalo mu je štimanje pa sam i na to iskeširao. Njemu je trebala takva reparacija, a meni očito žena pa sam i tu posegnuo u džep. Ne kažem da mi je zbog toga žao, ali Erika i ja smo se u zadnje vrijeme ponašali kao obijesni razmetnici, trošili na tajlandske i kineske restorane, pubove, izlete na Balaton, svakojake hirove. Nisam platio telefon pa su mi ga isključili. Ne brine me to. Erika me neće nazvati jer se ne viđamo već mjesec dana. Rekao sam joj da mi treba predah, ali mislim da nam je oboma jasno da je naš pilot projekt zaživio samo nekoliko epizoda i da nastavka neće biti. Nismo se zaljubili, ali smo proživjeli jedno maštovito i uzbudljivo erotsko iskustvo. Sve se, dakle, potrošilo, i seks, i novac. Mnogo radim. Imam velike probleme s rukama, razbio sam dva ogledala od muke. Ne mogu ih više gledati. Ne znam formulu za uspjeh. Ima dana kada sam u stanju predozirati se vježbanjem. I sve ide podmazano, usredotočeno, moj svirači aparat je najprecizniji mehanizam na svijetu, a o psihološkoj sigurnosti u samog sebe da i ne govorim. Nisam virtuoz, ali onaj osjećaj da suvereno vladam klavijaturom i kompozicijom je nezamjenjiv i neopisivo motivirajući, toliko jak da sutradan odmah izjutra sjedam za klavir s neutaživom žeđi i voljom za još. Međutim, naiđe dan, kao bolest, podmukao i gadan, kada me terorizira neka unutarnja sjena, a psihofizički aparat ne uspijeva pronaći zajednički jezik s instrumentom. Ne znam zašto me progoni ta neka anatomsko-fiziološka nelagoda na određenim mjestima. To je živo mučenje. S jedne strane, opiru se i klavir, i zvuk, i ruke i prsti i mišići, sve kao da zapada u mutni ambis otpora. S druge strane, to je nešto neizdrživo za mozak. Izranja iz mene nakazni manjak samopouzdanja, tonem u defetizam i lomim se jer se osjećam kao da sam vjekovima plivao i tek što sam dotaknuo kopno, neko morsko prokletstvo bacilo me natrag u struje da se ponovno batrgam. Kada se tako sizifovski nabijem na Posejdonov trozub, zaboli me sve, sav taj trud, cijeli moj odnos do klavira, sve metode koje sam, što samouk, što uz pomoć, isprobao dosad. Došao sam do zaključka da su unutarnji demoni živi organizmi koji funkcioniraju po principu naslade. Sve je u životu svedivo na onu „svako zlo za neko dobro”. Ali ako iz ovih muka proizlazi ikakvo dobro, onda ono zasigurno nije namijenjeno meni, nego njima. Za magistarski sam odabrao Lisztovu Sonatu u H-molu koju zovu i Đavoljom sonatom. Počinjem misliti da je nisam odabrao ja nego neki moj privatni Mefisto, i da ona, mnogo više nego što se čini, posjeduje neke svoje nagazne mine koje me vrebaju. A možda sam i malo pukao. Hoće to tako kada fokus ne odmiče od jednog te istog, sve fiksacije na kraju prerastu u opsesivnu sklonost, a zasićenje se desi neprimjetno, ni ne shvaćaš da je ono tu. Ne dopuštaš tu mogućnost. Uvjeren si da si snažniji od njega. Da, ti si poslanik koji je odabran da utjelovi jedinstvo izvedbe i djela. Zaposjeo si instrument, jašeš po njemu, tvojim venama teče nadnaravna krv i ti ćeš je proliti za svoj cilj. Kretenčino! Majmune! Nije čak ni to! Tvoje uzvišeno poslanje nema veze ni s metodikom, ni s demonologijom, ni s tehnikom ni interpretacijom! Sve su to bajke za malu djecu. Kako ne shvaćaš da si zaglibio u nezreli spoj skolastičkih arhetipa? Ti samo moraš vje-ro-va-ti! Netko mi je zazvonio na vrata i prenuo me iz iskušenja da zapadnem u religijski misticizam. Sijeda starica u ortopedskim natikačama i kućnoj haljini ljubazno je zamolila da platim ovomjesečne usluge njezinog muža kućepazitelja. Nisam je bio u stanju slušati, ali sam upamtio da je izrekla sadržaj koji se sastojao i od riječi ukusan, višnje i sutra pa sam pretpostavio da će mi donijeti kolač, kao što je dosad običavala činiti, na porculanskom tanjuru u stilu secesije. Budući da su mene morile muke recesije, zahvalio sam joj na voćnoj piti i rekao da se nadam da ću i ja platiti sutra.